Domicilni Red

Vladan Subotic/ Oktober 21, 2023/ Allgemein/ 0Kommentare

Što je bolji ukaz na izuzetnost važnosti domicilnog reda nego – thema mundi – topos helenističke astrologije, naime mitski horoskop nastanka svijeta, kojem je konstelacija planeta ni manje ni više nego domicilni red – 7 planeta pozicioniranih u dvanaestodjelnim isječcima Zodijaka. Planete su po ovom bile „ukućene“ u svojim zodijačkim staništima i napustile ih kad su ure počele kucati. Na tu „ukućenost“ planeta u određenim izvorištima ili polazištima, ukazuje i prvobitno oslovaljavanje zodijačkog znaka. Porfirije Tirski (233g. – 309g.) imenuje zodijački znak (=zōidion) domom (=oikos), znači obitelj ili mjesto življenja. U ranoj astrologiji ih se preferiralo imenovati „domovima planeta“, tipa „Jupiter se nalazi u domu Marsa“ (i ne u znaku Škorpije). Povijesno jezikoznanstvo upućuje i na istoznačnost grčkog izraza oikos i latinskog domus. Izraz „Domicil“ je sastavljen iz indoevropskog korijena dom (tj. dem) i koristi se na isti način kao u slavenskim jezicima = otkuda se potječe ili obitelj, zavičaj, rodni kraj. Istog korijena su i grčki domos i latinski domus. Zodijački znaci su dakle domovi planeta, izvorišta, mjesta porijekla, rodni i srodni krajevi u kojima se planete prepoznaju i revitaliziraju.

Kaldejski red

Što je ovaj domos-cilni red i kakva mu je logika u pozadini? Neki ga već znaju iz priče o vladarima zodijačkih znakova – Mars vlada Ovnom, Merkur Blizancima itd. Radi se o jednom višestrukom redu sedam planeta, znači samo onih oku vidljivih (transsaturnske planete otpadaju). Prva karakteristika mu je redo-slijed, stručno imenovan kao kaldejski redo-slijed, naime redoslijed brzine kretanja planeta iz geocentrične perspektive – 1.Mjesec 2.Merkur 3.Venera 4.Sunce 5.Mars 6.Jupiter 7.Saturn. To nije nikakav specijalni redoslijed nego isti onaj našeg objektivnog heliocentričnog sustava, pod uslovom da smo zamjenili poziciju Sunca i Zemlje i Mjesec ponijeli zajedno sa Zemljom. Ovaj red nije bio samo interno učenje astroloških sekti nego je i okosnica antičke sphaera mundi, non plus ultra kosmologije svog učenog svijeta, koja je važila sve do novog vijeka. Po toj viziji smo mi zemljani bili u centru univerzuma okruženi pokretnim koncentričnim sferama po kaldejskom redu na koje su bile nakačene planete.

Kaldejski red u odnosima polarnosti

Drugi red unutar tog reda je red polarnih relacija planeta. Polarne relacije su izvedene preko središnjeg Sunca koje nema svog oponenta i kao takvo služi preostalim planetama kao os simetrije preko koje se ove preklapaju u polarni odnos – Mjesec vs Saturn, Merkur vs Jupiter, Venera vs Mars (vidi sliku gore). Zanimljivo je da ovaj geocentrični sustav u sebi sadrži i „heliocentrični“, u kojem je Sunce ne samo os simetrije nego i po nekim shvaćanjima središte cijelokupnog spiritualnog univerzuma.

Domicilni Red

Treća i zaključna komponenta konstitucije domicilnog reda je projekcija kaldejskog reda planeta zajedno sa njegovim polarnim relacijama na zodijački krug. Sa jednom malom iznimkom: Sunce napušta svoju središnju poziciju i pridružuje se Mjesecu, čime zajedno čine takozvana „svjetla“ ili „luminare“. I onda taj modificirani redoslijed od 6 komponenti – 1.Luminari 2.Merkur 3.Venera 4.Mars 5.Jupiter 6.Saturn – posadimo na Zodijak duž osovine ljeto-zima, i projiciramo na po 2 od 12 isječaka Zodijaka (vidi sliku iznad). Kako su Luminari 2 nebeska tjela – Sunce i Mjesec – njihovi domicili Rak i Lav imaju po planetu za sebe tj. ne djele ni sa kim svoje vladare za razliku od preostalih planeta. Zanimljivo je da su pri svemu ovom polarne relacije planeta i na Zodijaku ostale važeće – Mjesec na Zodijaku je i dalje oponent Saturnu na Zodijaku, Merkur na Zodijaku Jupiteru na Zodijaku itd. Sunce nije više os simetrije i dobija svog oponenta, Saturna, istog onog koji oponira Mjesecu.

Ali projicirane polarnosti planeta na krugu nisu stigle na djevičansku zemlju, nego je tu već sređeni elementarni karakter ovog kruga i to opet polarni. Taj polarni karakter je stoički – vatreni odsječci zodijačkog kruga su dijametralno suprotstavljeni zračnim, kao i zemljani vodenim. Iako je ovoj polarnosti astrološki smisao bio poznat još u vrijeme Ptolomeja, bio je sve do srednjeg vijeka u sjeni Aristotela, tj. njegovih bipolarnih „primarnih kvaliteta“ – vlažno-suho i toplo-hladno. Ove kvalitete su bile omniprezentne, uzimane su ne samo kao srž elemenata, nego su osute posvuda po sustavu tradicionalne astrologije, po spolovima, planetama, mjesečevim mijenama, temperamentima itd. i odgovorne su za brojne disonance. Npr. hladni i suhi Saturn je domicilni vladar zračnog znaka (Vodenjaka) i egzaltiran je u zračnom znaku (Vaga), a Zrak je po aristotelovom sustavu upravo suprotnih kvaliteta, vruć i vlažan (dok je po stoičkom jednostavno hladan). Te aristotelovske „primarne kvalitete“ već u sebi sadrže elementarne polarnosti Zemlja vs Zrak i Vatra vs Voda, dakle kose se sa dijametralnom (stoičkom) polarnošću elemenata na zodijačkom krugu – Zemlja vs Voda i Vatra vs Zrak. Stoici su za razliku od Aristotela elementima pripisivali svakom po jedan haptički kvalitet, jasno i elegantno – Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan – i to se po elementarnosti znakova podudara sa dijametralnom logikom zodijačkog kruga. U Anthologiae (između 150 i 175 g.) Vettius Valenta, suvremenika Ptolomeja (važan promoter Aristotela), su prvi put zodijačkim triplicitetima pridodani elementi i istovremeno u 9 tomova ovog djela nije bilo ni spomena aristotelovih „primarnih kvaliteta“.

Haptičke kvalitete su, kao što rekoh, pridodane i planetama, adaptirane na jedan „babilonski“ red (po F. Rochberg „Babylonian Horoscope„), koji je opet disonantan sa domicilnom simbolikom planeta. „Babilonski“ red je u stvari „Merkurovski“ ako ćemo sistematizirati po planeti koja je os polarnosti. Dakle na jednoj strani gorepomenuti „solarni“ sustav polarnosti kaldejskog reda, po neutralnom Suncu kao osi polarnosti, i na drugoj „merkurovski“ ili „babilonski“ u kojem je „androgini“ Merkur os polarnosti i Sunce dobija svog oponenta. Po ovom su dalje benefični Jupiter i malefični Saturn oponenti, kao i benefična Venera i malefični Mars. Dok se „solarni“ polarni red bazira na redu brzine kretanja planeta u odnosu na Zemlju, ovaj „babilonski“ bi se mogao bazirati na magnitudi planeta (njihov vizuelni intenzitet), iz koje se onda izvlače karakteristike benefičnost i malefičnost. Tako su najsvjetlije planete na nebu Jupiter i Venera benefične, dok su najmanje vidljivi, turobni Saturn i krvavo crveni Mars malefične planete. Merkur, koji je uvijek u društvu Sunca, u relativno kratkim intervalima vidljiv prije njegova izlaska i zalaska, je bio posrednik između nadzemaljske i podzemaljske zone. Ovo „babilnosko“ strukturiranje planeta sigurno nije potpuni trash (Jupiter npr. nije nikakvo party ozračje ali jeste velikodušnost, kao što je Saturn škrtost i izolacija; duet Sunca i Mjeseca je sasvim smislen itd.) ali mu je smisao i važnost očigledno distorzirana, pogotovo uz distorzer aristotelovih „primarnih kvaliteta“ koje su nakačene na planete tako da je Saturn hladan i suh, njegov oponent Jupiter topao i vlažan; Mars topao i suh i njegov oponent Venera hladna i vlažna; Sunce je toplo i suho i Mjesec hladan i vlažan. Dualizam Sunca i Mjeseca, kao i „androgini“ karakter Merkura nas zavodi ovdje na pomisao da je u pitanju spolna polarnost, međutim, iako su tradicionalno Sunce vs Mjesec i Mars vs Venera u odnosu muško vs žensko, Saturn i Jupiter su po istom u „homoseksualnom“ odnosu jer su oboje muško. Po svemu sudeći se mora ispoštovati i neka treća logika i tolerirati nastala zbrka. Ova zbrka ima svoj daleki odjek i u astrološkoj lektiri današnjice koja sva vrvi od disonantnih opisa planeta ili zodijačkih znakova, posebno kod opisa Jupitera i Merkura i pripadajućih im znakova po domicilnoj logici. Služeći gorepomenutoj logici je stara astrologija npr. Jupiteru dodjelila zračnu prirodu ili prirodu sangvinika (pozitivne kvalitete toplo i vlažno) i izrazitu benefičnu prirodu, suprostavljenu turobnom, malefičnom Saturnu. Sangvinična i benefična priroda Jupitera se pokazuje i u izrazu „jovialan“ koji je iznjedrila srednjovijekovna Astrologija i znači vedar, zabavan, dobronamjeran a odnosi se na latinskog Iuppiter-a kojemu je genitiv Iovis, dok je Satrun bio vezan uz turobnost i melankoliju. Tako je Bog namrgođenog neba, groma i munje isti onaj i vedrine; i stoji za sve ono gdje je jovijalnost, vedrina, zabava itd. potpuno nepoželjna – katedre, vrhovne sudove, crkvene i političke dostojanstvenike, vlastodršce, filozofe, ideologe, misionare, fanatike itd. Za ljude koji nose obilat teret odgovornosti, reprezentiraju institucije ili su okorijeli u jednoj ideologiji je sigurno najnepodesniji sangvinični temperament i humor im dođe kao nešto subverzivnog karaktera. Štoviše vedrina, zabava, veselje itd. su karakteristike ne samo daleko od Jupitera, nego se kao pripadajuće njegovom domicilnom opozitu Merkuru očigleno dijametralno kose s njim. Merkur je i Bog „lakog bivstva“, snalažljivih, lopova, trgovaca, veseljaka, onih koji životu elegantno uzimaju, zato Jupiter mora biti heroja i dostojanstvenika, onih koji rade za veće od sebe i voljni su pokloniti, makar i život sam. U naporima isticanja njegove benefičnosti je Jupiter toliko iščašen da se uzima čak i za signifikatora materijalne imućnosti. Nije dakle pretjeranio reći da ovdje imamo 2 Jupitera zbrkana u jednom – jedan kao Saturnov i drugi kao Merkurov opozit. Iako je ta aristotelova logika „primarnih kvaliteta“ i „babilonski“ red planeta u povijesnim dubinama astrologije, velika je smetnja u dobijanju koherentne slike. U svijetlu ovog se stara astrologija doima kao dva loše nakalamljena simbolična sustava, a nova ne kao astrologija koja je lijena misliti pa je odstranila sve zamršeno, nego kao astrologija u čijem pojednostavljenju postoji sistem: otprilike, sve ono što je moderna astrologija pokušala otkantati je u tendenci taj red aristotelovih haptičkih kvaliteta i „babilonski“ red u kojem su Sunce i Mjesec (dan i noć) baza polarnosti. Zato je sa scene nestala benefičnost-malefičnost, „primarne kvalitete“, dnevni i noćni horoskopi i sva ona dostojanstva koja se baziraju na ovom, tripliciteti, granice itd.

Whatever, dvanaest zodijačkih znakova nisu ništa drugo nego jedna banalna ali genijalno osmišljena kombinatorika 7 planeta i 4 elementa, utoliko prije što planete i elementi nisu jedno drugom samo adirani, nego su u odnosu srodstva. Ali elementarna narav planeta ne polaže račun (ne)logici „primarnih kvaliteta“ nego prosto domicilnoj logici. Tako je Jupiter evidentno srodan Vatri i Vodi – jer svojom sumirajućom, sintetičkom naravi samo ovdje može biti udomaćen i ne posjeduje apsolutno ništa od tradicionalno mu dodijeljene zračne ili sangvinične naravi (vidi dolje). Ovako se Zodijak sa svojih 12 zodijačkih znakova može ili, bolje rečeno, mora uzeti kao statični, „nadvremeni“ sistem polarnosti, indiferentan prema botaničkim, klimatskim, astronomskim i sl. ciklusima, otprilike isto kako ga je uzimao i francuski matematičar Jean-Baptiste Morin (1583-1656), naime kao potpuno neovisnom o godišnjem solarnom ciklusu (jer je fiksiran na primum mobile), kao nekakav svevažeći arhetipski red. Tako se vjekovni problem sa južnom hemisferom (zodijački znak na južnoj heimsferi gubi svoju specifičnu suštinu?) pokazuje kao fatamorgana. Krug Zodijaka onda nebi bio obrazac za prikaz ciklusa, nego za prikaz polarnosti. Tako se može reći da dinamika godišnjeg sunčeva ciklusa (ekvinociji, solsticiji i sl.) ne igra nikakvu ulogu u sistematiziranju zodijačkih znakova, nego statika kaldejskog reda planeta poslaganih preko Zodijaka:

Kako su zodijački znakovi određeni redom planeta, oni se i dijele kao i planete – na unutarnje (donje) i vanjske (gornje). Tako su oni ispod horizontalne linije (vidi gore) unutarnji znakovi, dok su vanjski oni iznad. Znači, priroda znakova polaže račun kosmološkoj formi sphaera mundi, unutrašnje i vanjsko u odnosu na Sunce i našu poziciju ispod sfera, s ove i s one strane Sunca, kao na sljedećoj slici:

Sve ovo bi bilo šuplje imenovanje koje nije zavrijedilo pomena, da izraz „vanjski“ i „unutarnji“ za planete i posljedično za znakove nije njihov direktni opisni atribut, odnosno, da su ovi suštinski u vezi sa onim vani odnosno unutra fenomena. Tom unutra i vani valja u duhu te „sferološke“ odredbe Zodijaka pridodati i atribute gornji, daleki, hladni; odnosno donji, bliski, topli. Oni se mogu i na taj način ilustrirati, da su vanjski poslagani sa vanjske strane i unutarnji sa unutarnje strane kruga Zodijaka:

Gornji/Vanjski znakovi su dakle centri-fugere = prema-vani usmjereni, centrifugalnog karaktera,  dok su donji/unutarnji centri-petere = prema-unutra, centripetalno usmjereni. Kako je uopće moguće da nešto ovako infantilno može ponuditi bilo kakav smisao? Astrologija se načelno obraća jednom infantilnom biću u nama, recimo, nekakvom mitskom čovječuljku koji se nalazi u srcu naše vitalnosti. Ova banalna geocentična ili egocentrična kosmologika je „projicirana“ na fenomene i nazire se u  konceptualnim metaforama s kojima operiramo. Svi navedeni atributi se glatko uklapaju u konceptualno-metaforičke modele (Vidi Lakoff & Johnson: „Metafore koje život znače„), tim prije što dobar dio metafora koje su utkane u svakodnevni jezik imaju izvorište u jednom primitivno-atavističkom sloju čovjeka i samoj njegovoj tjelesnosti. Racio=gore, osjećaj=dolje, glava=hladno i gore, Srce=toplo i dolje, intimno=blizu itd. su par primjera koncepualnih metafora, kojima je inače svrha stereotipiziranje nepoznatog ili neuhvatljivog sa poznatim i jasnim, često kao prenos materijalnog na imaterijalno. Metafore su ovdje odlučujuće jer su s jedne strane samo jezični izdanci primitivnog asocijativno-analognog (= hermetičkog) mišljenja, i zato što su svi gore navedeni atributi kao gornje-donje, vanjsko-unutarnje itd. bazne metafore koje su već osute po jeziku i koje upućuju na strukture o kojima pišem. U ovom smislu je ovo jednim djelom i projekt „arheologije“ jezika i traženja „kosmičkih“ struktura u njemu, i preko toga pokušaj osvjetljavanja tog vitalnog, infantlnog jastva u nama koje je glavni sudionik u svemu ovom.

Saturn vs luminari

Mjesec je jedino nebesko tijelo kojemu je pored cikličkog kretanja nebom i oblik ciklički mjenjan. U simbologiji starih astrologa i njihovih zagovornika promjenjivost mjesečeva oblika znači promjena ćudi, drugim riječima, faktor cikličnosti promjena nema učešća u simbolu, mijene su jednostavno pro-mijene pa je tako Mjesec prosto planet promjenjivosti, labilnih prilika, kronične zasićenosti, nepredvidljivosti, ćudljivosti, vagabundstva – što je definitivno pogrešan analogon. Kosmološko-topološki uzeto je mjesečeva sfera jedina okrenuta prema unutra i zato je Mjesec planet onog Unutra, kotlina, gudura, rupa, „stomaka i uterusa prirode“  (Dorneus). Tako se snjegova simbolika fino posloži u pravcu mijena i ne promjena. Samo činjenica da je „grotlo“ žene, njen porođajni odnosno reproduktivni instrumentarij, mjesto perioda ili ciklusa mjesečnice skoro egzaktno sinkroniziranih sa mjesečevim mijenama (i u sebi skvrčen fetus u formi polumjeseca) govori za sebe.

Kako je Rak topos rupe, tako je životna misija mjesečeva čovjeka povući se sve dublje u  njegovu ultimativnu rupu, jazbinu ili je pak tražiti i nalaziti, potpuno suprotno od vagabundstva: ne bježati od pointimljenog nego naprotiv producirati intimu i ušuškati se u njoj. Život ovakvog čovjeka je kompenziranje štete nanešene izgonom iz uteralnog raja – ustoličenjem, udomaćenjem, ugnježđenjem – koje se opet bilda ponavljanjem, ritualima (rītuālis=ponavljanje) i običajima (ob-vičaj=vyčьnъ=navika). Dnevnim ritualima se jedan robijaš bolje ugnjezdi u svom tjesnom zatvorskom sobičku nego službeni putnik u komfornoj hotelskoj sobi. Svako ponavljajuće iskustvo teži izmaći pratnji svijesti, „tone“ u čovjeka intro-verc, utka se u njegovu dušu/tjelo, „poduševi“ se kad se asocijativno kontaminira ili „pritjelovi“ kao refleks, mehanika postane organika, kad nam npr. automobil postane produžetak tijela. Tako je Mjesec pored ovog refleksa identifikacije i napor prešaltavanja sa modusa pilota na onaj autopilota, gdje nesvjesno okupira prostor svjesnog, namjernog, voljnog i čovjek postaje „mjesečar“. Mjesečev znak Rak je vodeni znak, dakle znak koji čezne za nepodijeljenošću, i zato je on uz njegovo metaforično grijanje, zbližavanje, srastanje itd. i znak mrčine i besvješća, dok je njegov zemljani oponent Jarac kako podvajanje i odvajanje, tako i vrhunac lucidnosti. Ali to mjesečarsko besvješće nije tupilo jedne cigle, nego je to agirajuće i reagirajuće besvješće živog. Za Titus Burckhardta je Mjesec – princip živog, dok je Saturn, kao ekstrem s druge strane – Um („Alchimie“ 1974), kako su ga inače vidjeli neoplatonisti, Kronos=Nous. Filozof života Ludwig Klages je ove ekstreme doveo u permanentno ratno stanje – „Der Geist als Wiedersacher der Seele“ („Duh kao antipod duši“). Ta oživljavajuća misija Mjeseca se u prvom redu odnosi na metaforičko oživljavanje. Naime, nezreli um sa njegovom dominirajućom asocijacijom dodira ili prostorno-vremenske blizine je taj koji po-duševljava u animističkom stilu (lat. animus = duša). Jer ako je Rak nezrelo mamino čedo onda mu je i mentalni sklop bejbolik, infantilan, dakle animisitički, po-duševljavajući, oživljavajući (“preoperationalni stadij” – Piaget), koji stvarima daje jedno unutra (Mjesec/Rak = stvaranje šupljine, „nutrine“), dušu, životnu silu. Svijet je tako bez krutog shematizma uma, kauzalnosti, faktičnosti; živ, mek, snovolik, osoban, ništa nije neutralno. U tom na okolinu projiciraniom pulsu se upravo očituje gorepomenuta intencija elementa Voda ka nepodijeljenošću, ka „tekućem“ neizdiferenciranom stanju. Svijet ontogenetskog ili filogenetskog početka čovjeka – djeteta i primitivca – nema neutralnost, nije za sebe, nije tamo nego ovdje, na njemu se „mistično participira„, kako veli etnolog Lévy-Bruhl, bolje rečeno, nema ga kao jednog naspram, kao vanjskog, sve je duša. Psihoanalitičari bi dodali, u primitivnom stadiju nema ni majke – „primarni narcizam“ – majka = ja. U „oralnoj“, „simbiotičkoj“ ili fazi „ouroborosa“, kako oni to nazivaju, je djete takoreći još uvijek unutra iako je napolju, u stanju „totalne participation mystique“ kako bi rekao psihoanalitičar Erich Neumann. U svijet se stiže tek sa sviješću, kad se sazrije, otrijezni i zauzme distanca (Saturn = udaljavanje). I svijet i svijest su izrazi koje svoje korijenje imaju u izrazu svijetlo (kao i lucidnost od lux=svijetlo, conscious=lat. concire=lat. scire=vidjeti ili grčki syneidos=εἶδος eîdos = za vidjeti). Osviješćivanjem se dakle simbolički još jednom izlazi iz mraka na svijetlo, samim grčom svijesti stižemo u svijet, kao što stižemo i „na svijet“. To osvjetljenje/osvješćenje (ali i prosvjećenje) je potpuno u znaku Saturna, mjesečevog domicilnog oponenta, u prvom redu kao opredmećenje i objektiviranje što je opet podvajanje i ospoljenje. I opredmećenje i objektiviranje su izrazi koji prvobitno znače postaviti napolje, pred nas, predmet-nuti i izbaciti napolje = lat. obicere. Opredmećenje je sadržano već u samom aktu svijesti, naime podvojiti, iz primordijalne subjekt-objekt supe artikulirati Ja i pred-met. Fenomenološki formulirano, svjest ne postoji sama za sebe nego samo ako ima igračku. Tako dospijevamo u svijet stvari. Riječ stvar ima svoj korijen u riječi hvatati. Fluidno dakle postaje hvatljivo, duše nigdje više na vidiku, sad relikvijom možemo otvarati flašu. Ništa se više ne rađa, ne raste, sazrijeva, nego se pravi i stvara – organiku je zamjenila mehanika. Sad na snagu stupa moćna alatka daljnjeg raščlanjivanja, ali i „zanatlijske“, praktične djelatnosti – pojam. U genezi čovjeka je sa pojmom na scenu stupio odlučujući tool kojim se uspostavlja kontrola nad stvarima. Na njemačkom je riječ pojam (Begriff) posuđena iz doslovnog uhvatiti, zgrabiti, uzeti u ruku (greifen), biti pri-ručan, i prenesena na duhovno pojmiti (isto tako i riječ „koncept“ = od lat. capere = uhvatiti, uzeti, zgrabiti; engl. capture, franc. capturer =zgrabiti, uhvatiti, uloviti). Ali i naš izraz „pojam“ odnosno „po-imati“ ima sličan posesivni prizvuk. Da bi se nešto dograbilo potrebno je kruto agregatno stanje, porcija tekućine nije zahvatljiva ruci. Ali da bi se dohvatio ukrućeni objekt neophodno je i tvrdo uporište, naime subjekt, u smislu, ne doživljajno stanje po sebi nego odvojeni, trijezni opservator koji se ne gubi. Samoj svijesti je dakle imanentan čin podvojenja i „ukrućenja“ ili ukinuća prožimljivosti fenomena (Voda), poput mitološke meduzine glave. I akt apstrakcije je takoreći iznenadni pad temperature – promjena agregatnog stanja iz tekućeg u kruto. Sve ono čulno, slikovito, jedinstveno, neponovljivo, fluidno iz neposredne zornosti koje nas zove, obraća nam se, izaziva, dira nas, djeli rezonancu s nama, je kod akta poimanja dobilo formu i prvobitna živost je iščezla. Pojam je stvar bez lica, prazan, kao skorena kontura jednog fenomena, njegovo rožnato tkivo koje ga izvana zatvori. Tako je čulnom čovjeku matematika tortura, kao i matematičaru živa slikovitost. Kako je bazni refleks Jarca ospoljiti, pozicionirati napolju, ukrutiti, o-form-iti, za vrhunac zemljanog Saturna se mogu uzeti form-alne nauke kao matematika, logika, teoretska informatika, opća lingvistika, pravne nauke i sl., sve ono gdje se operira samo sa bezvremenim formama ili relacijama, kao kod kristalografije (već smo Jupitera, saturnovog susjeda, tretirali u duhu apstrakcije – tema vanjskih planeta). Indikativno je i da pojmovi stoje u analogiji sa prostorom i prostornim odnosima jedno-pored-drugog, uključivanja i isključivanja, dakle zemaljskog elementa, dok su tekući, rakovski po-duševljeni fenomeni analogni vremenskim odnosima jedno-u-drugom.

Forma Mjeseca je u-turn, savijeno, skupljeno, kružno, cikličko i to je totalna karakteristika svega obilježenog ovim planetom. I duša i tjelo Raka su rikverc i intro-verc usmjereni, prema sebi okrenuti, u sebe skvrčeni, poput fetusa, ili polumjeseca. Nasuprot ovom „ouroborskom“, kružnom pokretu i zaokretu, ponavljajućem i preživajućem, je postavljena vremenska linearnost Jarca, potpuna ravnodušnost prema proteklom i okrenutost dalekom, otvorenom, čuvstveno nekontaminiranom – kao kod perspektive suvog, artrotičnog, izduženog brđanina. Može se reći da egzistencijalna manjkavost koja proishodi iz životne teme rakolikog čovjeka – izgnanstvo iz simbiotičkog „rajskog vrta“ – ne samo da ga tjera da traži dom nego i da ga permanentno stvara. On je naime tako konstituiran da refleksno „vari“ svoju blisku okolinu, „mekša“, „rastače“ je (Element Voda) i na kraju internalizira (zato korespondira sa probavnom aparaturom). Association by contiguity od vanjskog čini unutarnje, ali i od hladnog toplo, od tvrdog meko itd. po mogućnosti do one mjere gdje je svjesnost minimirana na goli flow doživljajnosti bez svjedoka – uzmimo to kao rekonstrukciju uterusa. Ali mjesečeve mijene nisu samo mijene uterusa, nego i mijene plodnih kotlina sa njihovom težačkom ciklikom obrade, kao i mnogočim što je uslovljeno ciklusima i periodama. Ne samo velike vode koje podliježu Mjesecom izazvanim ciklusima plime i oseke, i čiji su mnogi stanovnici kronobiološki sinhronizirani sa mjesečevim mijenama (npr. rakovi) su u duhu Mjeseca, nego i sama terra mater odnosno njena utroba koja u sebi nosi ovum, sjemenje i jaja, i ciklički ih porađa (uglavnom po cikličkom diktatu Sunca) i uzima natrag, i koja pored toga u sebi čuva minulo, relikte, ruine, potonule civilizacije. Mjesec je od centralnog značaja za prapovjesne kultove velike Boginje Majke, plodnosti i cikličnosti, vječitog vraćanja na početak, uz to i kulta spilja kao terra materinih vulva premazanih oker bojom (menstrualnom krvlju), kao što su bili i grobovi u kojima su leševi bili položeni skvrčeni kao embrio.

Mjesec i Saturn označavaju početak i kraj sveg živog: Rak-Mjesec označava meki i vlažni početak života, vrhunac sila plodnosti i rasta, Jarac-Saturn s druge strane okoštalost i mumificiranost kraja. Ali Rak ne samo uteralni život, nego i vrijeme u gnijezdu, njedrima, na dojci; dok je Jarac ne samo otegnuće papaka, nego i uvertira toga, pocetak kraja, apatično, uvenulo, dehidrirano, okorjelo starosti. Dio te priče je i početak i kraj jedne kulture u kulturno-cikličkom smislu, njeni somnabulni vitalni počeci i okončanje u „barbarstvu refleksije“ (Vico) ili „mineralizaciji“ u armirani-beton metropola koje čovjeku nedaju da se ukorijeni u zemlju (Spengler). Rimski Saturnus je važio kao Bog žetve i bio prikazivan kao starac sa kosom ili srpom (kojim je kastrirao vlastitog oca Urana) i zato ne čudi da se ovakva vizija Saturna sa njegovim equipmentom plus smiksana sa predstavom orfejskog Boga vremena (Chronos i ne Kronos, Zeusov ćaća), u srednjem vijeku slila u personifikaciju smrti. Očigledno je i mitološka slika Saturna sa tim njegovim alatom vezana uz kraj, naime jednog vegetacijskog ciklusa – žetva, dok je Mjesec njegov početak – sjetva, odnosno početak rasta u mjesečevim uslovima, naime vlage i topline. Kako su simboli višedimenzionalni, nekad se i polarni simboli mogu vidjeti na istom mjestu – oba znaka, i Jarac i Rak, na momentu rođenja. Ako je Jarac „ovanjšćenje“, klaustrofobični impuls izlaska napolje, moment prelaska iznutra ka vani, on je i čin rođenja ili izlaska iz jajeta, proboj ljuske ili cut pupčane vrpce (sa Saturnovim srpom), ali ovdje na početku postnatalnog i kraja prenatalnog ili uteralnog života – napuštanje apsolutnog komfora, mračnog, toplog, mekog, difuznog, tekućeg, unutarnjeg i brutalni pad u jedan vanjski, tvrdi, suhi, jasni, osvjetljeni svijet koji iziskuje grč svjesnosti. 

Saturn

Saturn je dakle vanjski planet i pravac mu je „centrifugalan“, zbog čega mu je domicil u ekstenzivnom Zraku/gasu i disocijativnoj Zemlji/krutom tjelu. Po njegovoj kosmološkoj logici – zadnja vanjska sfera – mu je suština ovanjšćivanje, udaljavanje i secesija, od-vajanje (cut pupčane vrpce), od-metništvo, od-tisnutost, od-kačenost, od-tuđivanje, izgnanstvo, izoloacija, zahlađenje, i po istoj liniji – emancipacija ili autarkija. Saturn je dakle preći i ne udariti u granicu kako ga astrolozi inače složno vide, kao oponent Jupiteru koji kako vele otvara granicu i popušta stege (z.B. Robert Hand). Ovdje valja napomenuti da su sva tri vanjska planeta (Saturn, Jupiter i Mars) usmjerena prema-vani i svaki od njih se pomjera van zacrtanih granica na sebi sopstven način. Sagledajmo to Saturnovo „ovanjšćivanje“ u kontekstu njegovih domicilnih oponenata Sunca i Mjeseca. Sunce tradicionalno stoji za oca i Mjesec za majku. Saturn u zračnom domicilu, dakle Vodenjak i kao takav oponent ocu-Suncu, označava emancipaciju u prvobitnom značenju te riječi: emacipatio = ex-manci-pater = napuštanje očeva doma. Saturn u zemljanom domicilu, dakle Jarac i kao takav oponent majci-Luni, je napuštanje majčina “doma” (lat. exsistere). Napuštanje majčina “doma” je napuštanje uteralnog komfora i dolazak „na svjet“ i svjesnost – rekosmo: rječi koje svoje izvorište imaju u riječi svjetlo, i istovremeno pojmovi koji stoje za podvojenost. Napuštanje očeva doma, izlazak napolje u svijet, znači od-metnuti se od stega očevih vrijednosti, koje “izvode na pravi put”, pripremaju za ugled i status, ali i za društveni komfor, ako treba i batinom. Kao Vodenjak je to uživanje friško stečenog posjeda sloboda, najbolje kao vagant ili vagabund, od lat. vagare = besiljno skitati, daleko od stega društva, ili pak kao lutalica u duhu prosvjetiteljskog Bildungsroman-a gdje su reset-irane kućne vrijednosti i osobnim iskustvom se grade nove (Vodenjak=individuacija). Još jednom: Saturn „pušta“ i ne „drži“, kako mu se inače pripisuje: pušta na „tržište“, ako uzmemo da su mu otac i majka nešto kao fabrika kovanica, gdje majka iz svog „kotla“ izbaci mali metalni disk, otac mu udara vrijednosni žig.

Uz činjenicu da su Mjesec i Saturn kako bukvalno kosmosloški (geocentrično), tako i metaforično početak i kraj, unutra i vani, toplo i hladno, plodna kotlina i planinski vrh itd. ide još jedna činjenica vrijedna naglaska: vanjsko je svjētlo ili osvjetljeno, unutarnje je tamno, u mrčini – zemaljski aspekt Saturna je svjētlo i prosvjetiteljsko, nikakva mrčina kako mu se inače pripisuje. U ovom hyle-atičnom ili vodeno-zemljanom sustavu je svjetlo gore i vani, glava, tavan, terasa, planinski vrh iznad oblaka, maksimalno izložen svjetlu ili rub planetarnih sfera izložen svjetlonosnom Empyreum-u, završnoj sferi Boga ili aristotelovog etera (kod pneumatičnog para elemenata Vatra vs Zrak važi model po kojem je svjetlo unutra, u središtu, dok je na periferiji odsutnost svijetla).

Rekosmo da Saturn kao zadnji, vanjski planet ima “eksternalizirajuću” misiju i stoji za sve vanjsko. Znamo i da je Mjesec, kao prvi, prema unutra okrenuti planet, njegov oponent i da stoji za sve unutra. Znamo i da je Saturnu pored Mjeseca i Sunce oponirajući planet, i isto tako označava ono unutra. Međutim to sunčevo unutra nije šupljina kao ona mjesečeva, nego je to naprotiv supstancijalna punoća središta, srce, srž, špica. Sunce znači centralnost, kako kosmološki odnosno aristotelovsko-sferološki, tako i fenomenološki. U polarnom sustavu kaldejskog reda je ono ne samo jedino bez polarnog oponenta, nego je i os simetrije svih polarnosti. Kod nekih astro-kozmologa i alkemičara je ova centralnost Sunca proširena i na cjelokupni ezoterični univerzum – takoreći sveobuhvatni heliocentrični sustav posred geocentričnog. Sunce je dakle u kaldejskom redu nešto kao nebeski igrač s one strane dualnosti, ne treba oponenta za ravnotežu jer je sam u sebi uravnotežen i drugima služi kao os ravnoteže. Uz taj specijalni ravnateljski status ide i specijalna čast „svjetlodarja“. Međutim u svjetlu činjenice da je isijavajuće, svjetleće tjelo, se njegov smisao pomjera sa egalitarnog na elitarno, te je Sunce sad majestas koje stoji za moć i gloriju. Za egalitarnost je upravo zadužen njegov otrežnjujući zračni oponent Saturn: ex-centra i decentralizator ili još bolje utabač, egalitator, ravnatelj do nastanka bezlične mase (gas) koje ne haju za vrijednosti, ali i ravnatelj duše (ravno-dušnost). Fenomenološki je Sunce neponovljiva svjetleća raskoš, jedino isijavajuće nebesko tijelo, i zato jedino koje stoji u izravnoj vezi sa semantikom samog svjetla. Svjetlosni izvor je uvijek objekt atrakcije (lat. attrahere = vući na sebe), uvjet vidljivosti i vrhunac vizuelnog intenziteta jednog prostora. Radialnost svjetlosnog izvora, gradijentalnost njegova svijetla osutog po objektima i okrenutost osvijetljene strane ovih objekata ka izvorištu – prostoru uvijek daju centralnu intenciju, navodi oko da potraži izvor. Tokom cijele povijesti astrologije nije postojala dvojba da Sunce reprezentira “svjetlo, sjaj i veličanstvo” (Abu Masar), „aristokraciju, javni ugled, popularnost, autoritet nad masama, uzvišenost i plemenitost ličnosti” (Vettius Valens). Dodao bi još i glamour, pompu, luksuz, pathos svečanosti i sl. Rekoh već da se važno kiti svijetlom, kako u dubini naše impresije, za naše “unutrašnje oko”, tako i ospoljavanju onog što hoće imponirati. Vlastodršci su se vrlo često stilizirali kao reprezentanti Sunca. Nebrojeni rimski carevi od Septimiusa Severusa pa do Konstantina Velikog su se poistovjećivali sa Helios-om/Sol-om i bili prikazivani sa krunom od 7 Helios-ovih zraka, o čemu svjedoče brojne kovanice iz tog doba.

Luj XIV je bio tituliran sa roi-soleil (sunčani kralj) i stvorio je jedan grandiozni sunčani apsolutizam, 1:1 po ideji astrološkog Sunca. Zupčasta kraljevska kruna, kao i aristokratske kragne predstavljaju svjetlosne zrake. Izraz kruna, crown, die Krone je usko srodan sa izrazom Korona koja na latinskom corōna pored svjetlosne oreole označava i publiku koja se skupila oko nekog ili nečeg. Ljudi od statusa i slave su se uvijek kitili blistavim, sjajnim, svjetlucavim, posebno na izloženim mjestima ili situacijama koje plijene pažnju i zovu publikum. Prominencija uvijek koketira sa glamour-om i preferira medijima popraćenu pompu svečanosti, gdje onda paradiraju u najboljem “sjaju”, „in glanz & gloria“, što bi rekli njemci, obje svjetlosne metafore. Izraz gloria znači istovremeno slava i svjetlosni sjaj, nimbus (gloriola oko glave), aureola svetaca, sveta aura koja ih obavija. I sam prizor neposredne devocije star-a od strane publike je u izvjesnom smislu imitacija odnosa svjetla i osvijetljenog. I naravno, svjetlosna metafora star se odnosi na slavne ili popularne ljude, za one koji masivno privlače pažnju izuzetnom reputacijom, karizmom, glamourom, izuzetnim staležom, statusom, influencstvom.

Međutim svjetla pozornice uvijek prati problem autentičnosti. Već u fenomenu svijetla je sadržana iluzija, varka, čar(olija). Na njemačkom se ista riječ koristi kako za sijanje tako i za privid – schein. Isto tako i za zasljepljivati blještavilom i za obmanjivati – blenden. Objekt koji sija ili bliješti ovećim intenzitetom, biva predimenzioniran koronom blještavila, stvara jedan privid veličine, kao npr. podnevno Sunce u odnosu na zalazeće kojemu je atmosfera oduzela „krunu“. Isto tako zasljepljuje, oduzima sposobnost vizualnog „suda“ (blenden). Za showbusiness je schein odlučujući faktor i zove se image, i sasvim je nevažno dali se podudara sa nosiocom schein-a. Isto tako i za vlastodršce i njihovu reprezentaciju. Život na dvoru Luja XIV je npr. bio jedna gigantomanijska parada schein-a njegova majestetstva od božje milosti. Uz to ide i činjenica da se glatki predmeti kite tuđim svjetlom, skoro do iste one zasljepljivosti kao i sam izvor. Glatko je fino i što finije to se svijetlo na to lakše vata i širi (sjaj ili refleksija). 

Saturn kao planet otisnuća ili odmetništva je izvan svog tog pathosa. Njegov zračni domicil Vodenjak je suprotnost zasljepljujućoj atraktivnosti i nalazi se van light–sharing-a. On svijetlo ne reflektira, on ga naprotiv disperzira (hrapavo) ili apsorbira (crno), u svakom slučaju, ne posreduje ga dalje, svjetlu je takoreći nedodirljiv. Ovaj zračni saturnovac, kojeg stari astrolozi nazivaju „dnevni“ (za razliku od „noćnog“ Jarca koji se kupa u svijetlu) je upravo imun na svijetlo, zagasit, hrapav i suh (ne reflektira kao što to radi glatko i vlažno) bezbojan je, siv ili crn, toliko bez karizme da je karizmatičan, svakako onima koji čeznu za autentičnošću. Vodenjak je sirovo, nepatvoreno, autentično, odsustvo taštine, idolotarije, simuliranja, schein-a, već sami imunitet na svjetlosne podražaje nudi perfektne uvjete za to. Prosto rečeno, ovaj se ne zanima za to što reflektira niti kako je reflektiran, to je „što mu je bogom dano“, raspojasan, nekompatibilan, slobodan kao gas, potpuno tup na zov općih ideala i statusnih simbola. On je rekosmo dezerter od stega očevih vrijednosti, od Boga, časti i svih centralno ustrojenih, vertikalnih sustava, u kojima postoji rang vrijednosti. Isto važi i za sustav njegove ličnosti. Kao što Saturn njegovom zemljanom domicilu Jarcu ravna dušu, tako i u zračnom domicilu Vodenjaku ravna ličnost. U Vodenjaku naime nisu nastanjene nikakve vrhunske normativne instance, super-ega ili nekakva častohlepna volja koja ugnjetava impulse “nižih” slojeva njegove ličnosti za volju nekog općeg ideala. Tenzije i napetosti su ovdje odsutne, sve je cool i relaxed (element Zrak), odluke su demokratski izglasane, nema silovanja. Njegov oponent Lav je bogati investment u image, kroćenje i natezanje do ispunjenjea društvenih stremljenja, na kraju stoji karizmatični heroj ranga i statusa, emitirajući čovjek rado izložen na javnim mjestima, koji ima što pokazati. Ali ako je Lav u tom svom biti-za-druge uvijek jedna reprezentirana općost, onda je Vodenjak suprotno tomu jedna sasvim konkretna, slučajna ličnost. Kako je predaleko od dosega gravitativne snage centra, u njemu se u miru ispunja individuacija koja rezultira zaokruženim individuumom koji samo sebe samog reprezentira. Vodenjaka dakle ne zaposjeda ništa vanjsko i opće, ne pogađaju mu rezonancu nikakave eksterne, općevažeže vrijednosti iz prostog razloga što sama njegova ex-centra-ična i egalitarna (lat. aequalitas) ličnost nije naštimana na to. Sram, kao inhibirajuća samorefleksija izvana, kroz eksterne vrijednosti, je zato ovdje potpuno odsutan. Vodenjak je dakle kao neki lumpen-proleter koji je imun na emocije ranga, na prestige, ponos, stid, blamažu; prosto, ne vata se ništa na njega, ne identificira se ni sa čim, slično kao i kod brata po planetu Jarca. Zato je Vodenjak out-sider, out-of-law, od-metnik, izgnanik iz staleškog sustava, luzer sa krajnjeg ruba zbivanja, freak iz zadnje klupe, boem, punk, heretičar, disident, cinik, pučki prostak, prdonja, seljačina, općenito ljudski od-pad (Jarac je isto tako rubni, daleki i vanjski – sophos, eremit, pustinjak, asket, stanovnik samostana, beskućnik, ali isto tako i urbani kozmopolit, blazirani i distancirani flaneur, čovjek na kojeg se ne vataju identiteti, sve od-reflektirano, prema svemu zauzeto rastojanje); Vodenjačka populacija su putujući cirkusi, cigani, kurve, vagabundirajući muzikanti i studenti, odmetnici, dezerteri, desperados, svi oni koji ne sudjeluju u ustaljenim formama življenja, ispljunuti iz društva jer nisu u škvari; ali i isto tako reprezentanti underground ili sub-kultura. Ali da ne ispadne da se ovo podudara sa standardnim opisima Vodenjaka gdje je ovaj futurist i ekscentrik, valja naglasiti da Vodenjak označava i običnog pučanina ili gard proste ljudske mase, upravo onako kako to opisuje Ortega y Gasset u „Ustanak masa“ – prostog čovjeka karakterizira da on „nikada ne gleda na neku instancu van njega“ nego „sve odobrava što zatekne u sebi„, dok „izuzetnog, uzvišenog čovjeka“ karakterizira „jedna unutarnja nužnost podređenja jednoj višoj, vanjskoj normi„.

Bazno stanje saturnovog tipa, dakle kako Jarca tako i Vodenjaka, nije melankolija kako se forsiralo u doba renesanse (vidi Ficino) nego apátheia. Rekosmo gore da je Saturn ravnatelj koji između ostalog i dušu ravna kao kobilica jedrilicu u uzburkanom moru. Rekosmo i da je Saturn, u suprotnosti sa mjesečevim „prijanjanjem“, mistika puštanja, i u istom duhu opuštanja.  Mjesec je kosmološko dolje, okrenutost svijetu, „svjetovan“, čulan, zemaljski, podzemaljski, Saturn naprotiv „centrifugalan“, okrenut leđima svijetu, nečulan, nadzemaljski, otkačen od svega, od-pušten. Zato je Saturn udomaćen u elementu Zrak (Vodolija): nema stiska i pritiska, čovjek se odriče i oslobađa kao čestica gasa. Njemački izraz „die Gelassenheit“=opuštenost, koji je po svemu sudeći dospio u njemački jezik sa Majstorom Eckhart-om, se koristi kao duševni mir, prisebnost u nemirnim momentima, ali i („los-lassen“) kod terapija kad čovjek treba „pustiti“ sebe ili drugog kod suočavanja sa smrću ili rastankom. Za Eckhart-a je usput „Gelassenheit“ totalna, mistička, u tri etape: najprije puštanje svjeta, imanja i priznanja, zatim puštanje sebe čime se u sebi stvara prostor za Boga, i na kraju puštanje samog Boga – savršena praznina. Tako je Saturn u direktnoj vezi sa transcendecom (lat. trānscendere = preći na onu stranu, nadvisiti), mističkim samoostvarenjem, a red planeta od Mjeseca do Saturna bi se morao uzeti i kao spiritualni put koji je okrunjen Saturnom. Dok se izraz apatija danas koristi kao stanje pasivnosti, tupila ili mrtvila, apátheia antičkog doba je važila kao aktivni gard suverene, trijezne, staložene individue kojoj je stran svaki zanos, ne dopušta se zaposjesti osjećanjima, uvijek ostaje pri-sebna, pri sebi ili kod sebe. Apátheia je suprotnost pátheia što znači iskusiti ili doživjeti u smislu pasivno podnijeti, odtrpiti, biti nošen, out of control ili pak biti stisnut, pritisnut, utisnut (impressio). Očigledno i naša riječ „patiti“ stoji u uskoj vezi sa ovom riječju. Pathos u retoričkom smislu je usmena produkcija uzvišenosti ili veličine (svečano, tragično) i retor koji operira ovom tehnikom nije sasvim „priseban“, pri-sebi, „ponešen“ je ili extatičan od lat. exstasis = van sebe, i istovremeno time i publici podriva suverenost ličnosti, motivira ih se ne glavom nego srcem. Lav i Rak su pátheia znakovi, prvi patetičar, drugi patičar u impresionističkom smislu. Lav je rojalan i barokan, sav u okrilju veličine, grandioznosti, oteknutosti. Na njemačkom se za patetični stil kao što je barokni koristi izraz “Schwulstil” od schwellen=oteknuti. Ako planetarni red uzmemo kao neku kosmološku baroknu operu u amfiteatru, onda bi luminari – Sunce i Mjesec – u odnosu na Saturna bili osvjetljena scena i drama u njoj, a Saturn bi bio zadnji, najlošije osvijetljeni red publike, do kojeg dramatika zbivanja jedva dopire. Suprotnost ovim pátheia-ma je dakle saturnovska apátheia – tupilo, neosjetljivost, odsustvo strasti, mir, bezbrižnost, opuštenost, autarkija. Apátheia je bila centralni pojam dvije starogrčke škole mudrosti – stoičke i kiničke – i važila je kao stanje vrijedno svakaog stremljenja, stanje mudraca, sophos-a, štoviše i Boga samog. Svaka od ove dvije škole nosi i duh jednog od saturnovskih znakova – stoa Jarčev i kinizam Vodenjakov. Saturnu sasvim pristaje i izraz coolness, utoliko prije što je ovaj izraz dvoznačno akcentuiran: s jedne strane u zemaljskom pravcu – distanciranost, hladnokrvnost, samokontrola, razboritost; i s druge u zračnom – nonšalancija, opuštenost, nehaj, bezbrižnost. Saturn je planet nedodirljivosti, zemaljski (Jarac) u smislu tuposti na rezonance ambijenata, ne da se dirnuti čuvstvenim podražajima, teško ga prenijeti u stanje ganutosti, ne su-osjeća, sa-žaljeva, su-življava itd. dok je zračni (Vodenjak) kao analfabet za jezik vrijednosnih rangiranja, indolentan, vedar, jebivjetar, „vertikalno“ nedodirljiv u smislu nepovredivosti ili ne-uvredljivosti. Ovdje je podesna i riječ nonšalancija koja prvobitno znači ne uzimati se važnim, pristupati stvarima opušteno, neformalno, ništa nije vrijedno uzbuđenja – nonchalance = fr. chaloir = važan ili vrijedan, lat. calere = vruć, rasplamsan.

Kao deziluizionirani apátheia tipus koji živi out-of-matrix, Saturn favorizira škrto, jednostavno, trijezno, ogoljelo, nepatvoreno, nepodložan je varkama i opsjenama, svijetlo ga ne može zaslijepiti, dakle hard core realist. Ali i ovdje opet sa različitim elementarnim akcentima: zemljani (Jarac) kao princip realnosti (naspram principa gušt), racionalni gard, ili sa pozicije povjesti umjetnosti habitus urbanog „novog realizma“; i zračni (Vodolija) korespondira sa „socijalističkim“ načelima epohe „realizam“ ili „naturalizam“, kao misija egalitarnosti, pomjeranje fokusa sa idealiziranog, božanskog, aristokratskog na ljudsko, niže, potlačeno, gdje se forsira sirova, nenašminkana realnost svakodnevnice i ne više idealizam kao uzvišena dramatika heroja i bogova. Ako je Saturn malaksavo, zgasito, suho, mrtvo, škrto, jednostavno, lapidarno, kao sjeme biljke, i s druge strane Mjesec i Sunce vitalno, bujno, proklijalo, čarobno, zavodljivo kao rascvijetalo bilje, onda, iako sam nesklon ovakvim vezama, valja skrenuti pažnju na njihovu analogiju sa godišnjim dobima – saturnovi znakovi Jarac i Vodenjak su zimski i luminarni znakovi Rak i Lav su ljetni znakovi. I ako ovu solarnu logiku sjeverne hemisfere prebacimo na astronomsku ravan, onda se pokazuje i smisao koncepta Rak=mrčina i Jarac=osvijetljenost, jer Rak kao znak ljetnog solsticija znači smrt svijetla u smislu početka njegove redukcije, zalaska, silaska u podzemlje, trijumfa sjenovitog; dok s druge strane Jarac kao znak zimskog solsticija znači rođenje svijetla, početak njegovog rasta, ili kao izlazak na svijetlo (vidi porijeklo božića kao rituala rođenja lučonoše). Na to ukazuju i vizualni simboli ova dva znaka – stanovnik rupa (Rak) i stanovnik osvijetljenih vrhova (Jarac). Ako još pridodamo i Vagu na poziciji ekvinocija ili ravnodnevnice (lat. aequus = uravnoteženo, jednako, ravno), eto nas tik pred iskušenjem da Zodijak uzmemo kao odslik solarnog ciklusa. Međutim ako poslije Raka koji označava trijumf darkness nad svijetlom odmah uslijedi eksplozija svijetla u Lavu, onda je očigledno ideja kontinuiteta zodijačkog ciklusa izgubljena. Rak kao mrak i Lav kao svijetlo su po svemu sudeći dvije pootpuno različite ravni, prva je nebeska (kosmička revolucija) druga je zemaljska u smislu neposrednijih datosti života, vrhunca izloženosti svjetlu i toplini, i svega vezanog uz to. Samo igra mislima.

Jupiter vs Merkur

Diverzni prikazi Merkura

Za razliku od likovnih prikaza Jupitera, očinskog, zrelog muškarca naboranog čela i bujne brade (iz koje je usput rođena Minerva), Merkur je (skoro) uvijek prikazivan je kao golobradi mladić. U Homerovoj “Himne Bogovima” je Merkur dječak vješt u lopovluku, lukavstvu, trgovini. Ali prije svega je važio kao kurir, povezna karika Bogova i ljudi. Imaginirajmo ga kao ratog kurira – frz. courrier = skoroteča ili skorotrča, izvedeno iz starofrancuskog courir i italijanskog correre što znači trčati, žuriti – brz, malen, neupadljiv, spretan, zna vješto zavarati, hita od komandne centrale ka frontu sa viješću, šunja se i provlači pored patrola i straža neprimjetno kao zrak (prvobitno je bio Bog zraka i vjetra). Njegovi rekviziti su putnička kapa i patike sa krilcima ili maskirna kapa za skrivenost od pogleda (poklon od Hadesa), u ruci kaducej ili hermesov štap. Još u ranoj antici je Hermes oslikan na vazama imao štap u ruci čiji kraj je krasio krug sa polumjesecom. To je do danas ostalo nepromijenjeno na simbolu Merkura. Krug i polumjesec su označavali Sunce i Mjesec, a Merkur kao ujedinitelj ili neutralizator ova dva principa spolnu neopredjeljenost ili hermafrodizam (gr. od Hermes i Afrodita). Kasnije je štap dobio i dvije uvijene zmije i legendu uz to koja glasi: Hermes zateče dvije zmije u borbi i izmiri ih olivinom grančicom, nakon čega su mu ove iz zahvalnosti postale dekor štapa u pozama okrenutosti jedna drugoj u ljubavi. Tako je simbolici kaduceja uz čarobnjaštvo, trgovinu i promet, pridodano i mirotvorstvo. Kaducej je bio prikazivan i uz boginju Iris koja je u Homerovoj Ilijadi (u Odiseji samo Hermes) olimpijski glasnik. Između ostalog je ona i personifikacija duge koja samo svojim lukom sugerira premošćenost daljine. Kaducej su nosili i heraldi, nekadašnji poštari i diplomate, dakle profesionalni spajači udaljenog, i služio im je kao znak imuniteta ili neutralnosti.  Simbolički bi neutralnost trebala biti „androginost“, ali nudi se i kao sloboda od opredjeljenosti, nevezanost (da bi mogao povezati), neobuhvaćenost većim, biti sam za sebe, solo izvođač bez tima, kao uostalom svi oni koji transportiraju robu ili informaciju, kuriri, poštari, diplomate, šoferi itd. Isti su i za astrologe subsumirani pod značenje planete Merkur – transport, promet, novac, trgovina, pošta, misionarstvo, kurirstvo, diplomatska služba, divinacija, ali i jezik, pismo, znak, signal itd. drugim rječima svi alati razmjene, posredništvo, medijalnost (zbog čega mu je domicil u medijalnom Zraku). Kad su u pitanju dvije zaraćene strane, onda je Merkur svojim posredništvom i mirotvorac. Valja opet napomenuti da mirotvorne planete Merkur i Venera imaju svoje kućište u mirotvornom elementu Zrak, jer fenomenološki je gas stanje blagosti, balansa, amortizacije, niveliranja.

Iz svega ovog se može očigledno ekstrahirati smisao Merkura kao planeta onog između (kao i medijalni element “gas”), koji povezuje, preovladava daljinu i simulira blizinu prostorno dalekog ili udaljenog, omogućava indirektno prisustvo neprisutnog. Time što je daleko osobno upoznao izbliza – dođoh, primih, odoh – on takoreći neutralizira daljinu i servira blizinu. To „prirođeno“ operiranje sa blizinom polaže na dubljem levelu račun gorepomenutoj banalnoj činjenici: Merkur je planet kosmološke blizine. U ptolomejsko-aristotelovoj kosmologiji, aksiomatici astrologije, je Merkur unutarnji, „centripetalni“ planet, znači planet blizine. Po tom redu nam je samo sfera Mjeseca bliža od Merkurove. Mjesečeva blizna je međutim metaforička bliskost, dok je Merkurova samo perspektiva blizine, zoom-iranje i time svjet univerzalno malog. Kako je u astrologiji na snazi simbolički totalitarizam i sam Merkur je kao dio tog svijeta juvenilan, gracilan, sitan, malen. Merkur je i čisto astronomski najmanji (i najbrži) planet sunčeva sustava i njegov simbolički oponent Jupiter najveći. Kako kaldejski red planeta od Mjeseca do Saturna simbolizira i razvojni tok čovjeka od nastanka do nestanka, Mjesec i Merkur stoje i za djetinjstvo, friškost života – Mjesec dob dojenča, Merkur djeteta (kao što njihovi oponenti Jupiter i Saturn označavaju pozniju fazu života, Jupiter roditeljstva, Saturn starosti).

DIverzni prikazi Jupitera

Jupiter je najveći i imenom – Iuppiter Optimus Maximus – kako je često označavan (IOM u starim spisima). Ako je Merkur mali, nestašni dječak onda je Jupiter veliki, veleuvaženi otac, prvobitno Diēspiter, sastavljeno iz imena dieis=dan i pater=otac, nebeski otac (Dyaus pitar, nebeski otac Rgveda). Njegova nebeska priroda po svemu sudeći polaže račun i arhajskoj klasifikaciji božanstava na uranska=nebeska vs ktonička=zemaljsko-podzemna. Ali slijedeći ponuđene analogije ovog optimusa maximusa, svevišnjeg i veličanstvenog nebeskog oca koji je usput često prikazivan sa jastrebom na ruci, uzeti ćemo ga kao biće visine i daljine i pridodati mu nebesku, panoramsku teleperspektivu giganta, kojoj se ocrtava veliki, nadređeni smisao, cjelina mozaika, sve ono suprotno Merkurovoj sitničarskoj perspektivi. Jupiter je dakle planet velikog, sve ono voluminozno sumirano, sveobuhvatno, sadžajno bogato, prvotno. Tako je sa spoznajnog aspekta Jupiter vezan uz ono što se prije zvalo “intellectus”, nešto kao viši spoznajni skill u smislu intuitivnog prevođenja iskustvenog materijala u „big picture“ i isto tako jedan zaokruženi životni gard, dok je Merkur vezan uz “ratio”, „nižu“ intelektualnu, diskurzivnu, analitičku, tehničku spoznajnu sposobnost, našiljenu za detalje i praktičnu izvedbu. Jupiter je glomazni materijal uma – generalije, kategorije, principi, aksiomi – sve ono do čega se stiže intenziviranjem refleksije. Ne samo da je sve to dano pogledu sa oservation-towera, nego je to opet konceptualno-metaforički pozicionirano gore. Općosti su načelno gore, konkretnosti dolje. Pojam ruža je sub-ordinirana pojmu cvijet. Za dedukciju se kaže da je izvođenje odozgo na dolje (veliko definira malo), dok je induktivni sud izvođenje odozdo na gore (malo definira veliko). Konkretizacija je spuštanje, fakti prizemljuju. U „Predškoli estetike“ Gustava Fechnera, poglavlje „Estetika odozdo i odozgo„, je ovaj svoju „prizemnu“ i otrežnjujuću estetiku nazvao „odozdo na gore„, da bi se oštro ograničio od Hegelove “nebeske”, idealističke estetike (podsjetimo se usput da je ga je i Marx uzemljio sa glave na noge i od toga napravio pičvajz). Filozofi, posebice meta-fizičari operiraju sa najvoluminoznijim pojmovima i majstori su u operiranju sa meta perspektivama. Meta je starogrčka riječ za „iza„, „izvan„, „s one strane„, pa se tako filozofi međusobno nadvisuju svojim megalomanskim meta-pozama. I sama refleksija, kod filozofa jedan također napeti tik, je zauzimanje perpektive izvana ili van kompaktne struje svijesti, i ujedno svakim aktom pomjeranje horizonata. Ista rekosmo krasi i drugog dalekog planeta Saturna (ali ne stimulira nego inhibira) – oba ova vanjska planeta imaju kosmo-logikom stvari ovanjščujuću, otuđujuću prirodu. Za zorniji prikaz Jupitera uzmimo jednu iskarikiranu scenu svakodnevnice: u jeku ćakule uz kavicu bane jedan zloglasni znanac sa imageom davitelja njegovim mudroslovljem i svojom namjerom da se pridruži presiječe party veselog kružoka. Možemo ga uzeti kao nekog prezrelog izvana i iznutra, ili kao zanesenjaka, duhovnjaka koji lebdi nad svakodnevnicom ili pak zoon politikona, ideologa, teoretičara zavjera itd. Kako učtivost nalaže da se i svakog znanca pozove da se pridruži, pa makar ovaj i smjerao svakom pljunuti u kavu, i za njega se nađe jedna stolica. I tako, sukladno očekivanjima, ovog se ne može prikovat za trivijalije, odbija se povinuti flowu trača, blokira ga upadicama političke ili metafizičke naravi, uvijek sve iz najviše perspektive i u najširem kontekstu, svaka sekvenca ćakule je postala natuknica za njegove patetične monologe. I tako, odmah nakon što je kava zagorčana, ućutkana ekipa se sjeti da vrijeme leti i dužnosti zovu itd.

Isto kao što je Jupiter, kao nekakav nezgrapni intelektualni troll bez smisla za detalje, zadužen samo za grubu aparaturu intelekta i njegov glomazni materijal, tako je predisponiran i samo za onaj najvoluminozniji društveni materijal, za “aksiome” društva. Jupiter je tako nastanjen kako u statutima, ustavima, preambulama, tako i u samim dostojanstvenicima društva. Oni koji su upućeni u astrološku pojmovnost, znaju da su Jupiterovci uvijek bili ljudi od majestetstva i visočanstva, generali, diverzni vlastodršci, sudci, monarsi, dekani, intelektualci, svi oni „krupnog zrna“ kojima misli ili odluke imaju najširi efekt, koji su reprezentatni društvenih „aksioma“, utjelovljuju institucije, nose teret nad-individualne odgovornosti, imaju težište u super-egu (über-Ich) itd. – dakle, kao i kod misaonog instrumentarija – sve ono gore pozicionirano. Dok su Merkurovci „mali čovjek“, pero kategorija, ljudi koje ne terete odgovornosti, neobavezne individue „bez supstance“ koje reprezentiraju samo sebe samog; zatim oni na dnu lanca odluka, izvršitelji koji „materijaliziraju“ koncepte, homo faber, praktičari (Merkur je i Bog zanatlija) koji se bave samo tehničkim pitanjima inklusive i STEM fields, logističare, inžinjere, matematičare, predstavnike egzaktnih znanosti, visoko-inteligentnu populaciju koja se ne ubraja među intellectus-alce. 

Ptolomej opisuje Jupitera u „Tetrabiblosu“ kao “ljudsku veličinu” ili kao nekog “velikodušnog” ili “sa velikim srcem”, dok je Merkura opisao više kognitivno, ali i kao okretnog, elastičnog karaktera (možda je zavrijedilo pažnje i da je u fiziognomskom odjeljku Jupiteru pripisao velike oči, Merkuru male). Jupiter je očigledno voluminoznost i u smislu karakternih metafora kao što su ljudska veličina, velikodušnost itd. dok je Merkur karakterološki vezan uz metafore malog. Jupiter sa vatrenim akcentom (Strijelac) je veličina karaktera, sa vodenim (Ribe) veličina duše. Veličina karaktera je i visina karaktera. Vatroviti Jupiter je uspravan kao plamen i prije će se izgasiti nego povinuti. Takav „plamenit“ je i plemenit, nekvarljiv, čist, moralno autark, slično kao i njegov susjed vanjske zone, Saturn. Posrne li izvana – nevažno, važno da nije iznutra posrnuo. Time je Jupiter čisto dostojanstvo, a dostojanstvo je čisto gore: biti na visini, uzvišen, sa srcem u višim sferama ili “uzdigunta srca”, imati nivo ili ne upuštati se u nešto ispod svog nivoa, jasan limit na dolje; nepotkupljiv, ne cima ga komerc, nemoguće ga je po-niziti jer radije crkne nego se pogne, pa sve do donkihotovske rigidnosti i odsustva takta. Jupiteroliki čovjek je samo tjelesnim gardom nategnuto uspravan, ispršen, dignutog nosa, pun visinskog pathosa, kao da sugerira: nikad pod-lijeći ili pod-činiti se ili savinuti se, ili ne biti mlohav nego erigiran kao falus. Društveni “dostojanstvenici” su nosioci vanjskog dostojanstva, naime onog službe, i oni su zajedno sa njihovim službama gore pozicionirani; njihove znamenite javne profesije ih automatski opasaju dostojanstvom, kojeg oni onda moraju opravdati odgovarajućim habitusom. Sve ovo važi za vatreni kontekst Jupitera – Strijelca. Što je onda sa vodenim Jupiterom – Ribama? Već se vidi da Jupiter uopće nije načisto sa sobom, gleda da se pozicionira izvan sebe, da se prevaziđe. Ali dok se vatreni Jupiter prevazilazi u pravcu iznad sebe, predajom nečem nadindividualnom, većem ili višem od sebe – transcedentnim entitetima, idealima, idejama, utopijama, općim principima, zakonima, institucijama – čime se u krajnjem efektu uzdiže, pa i bere počasti, dobija na važnosti (što je rekosmo smisao vatrenog elementa), onaj vodeni se prevazilazi obrnuto – odricanjem od svake važnosti. Dok je prvi vatrovito vertikalan, istegnut, rigidno ispršen, drugi je klonut i mnogo što vezano uz riječ klon – naklonost, sklonost, pokloniti, prikloniti ili pokloniti se – dakle, predimenzionirani čovjek velike duše, široke ruke i širokih grudi, poklanja kao da ga nema, što god stigne, materijalna dobra, pažnju, povjerenje, samog sebe, pa i kad završi u naivnost i servilnost. Dok se vatreni Jupiter uveliča uzvišenjem, vodeni se uveliča poniženjem, odricanjem od vanjske veličine stiče unutarnju. Tu vidimo askete, bogobojažljive mazohiste, krščane bačene lavovima i Sponge Bob-a.

Što je sa Merkurom i metaforičnim proporcijama njegove duše? Jasno je, ako je Jupiter čovjek voluminozne duše, onda je Merkur onaj male duše. Izraz „malodušnost“ očigledno nije mišljen kao recipročnost „velikodušnosti“, jer ovim se ne označava netko tko nije vičan darovanju, nego netko koga je lako obeshrabriti, nije istrajan, lako posrne pred teškoćama ili ne donosi čvrstu odluku jer joj ionako ne može biti vjeran. Ali opet se može reći da velika duša radi sve na veliko, mala zapinje na malom. Ako posustajanje pred teškoćama ne podrazumjeva odustajanje i gubitak morala nego odustajanje i traženje elegantnije alternative, ili ako postoji nesklonost kaljenju čvrstih odluka zbog povjerenja u vještinu improvizacije, onda takva malodušnost nebi bila daleko od Merkura, ali sigurno ni preblizu, jer pod malodušnost sigurno nije mišljena agilnost. Ali zato postoje povoljnije metafore za male dimenzije karaktera. Nasuprot jupiterovske širokogrude nesebičnosti ili majestetskog viteštva se nalazi čovjek „sitne duše“. Sitna duša je čovjek suviše „blizu“ samom sebi, utkan u svoje partikularne interese, trgovac, muljator iz lične koristi, beskičmenjak. Minijaturne karakterne dimenzije označavamo sa „gnjida“, njemci za isto kažu “wicht” = (moralni) patuljak, čovječuljak ili “krämer” = trgovac sitnom robom. Ali sitničar je i pretjerano uredan čovjek, pedant, formalist, koji zapinje na sitnicama, ne radi ništa u velikim potezima iz straha od gubitka kontole, ništa u zanosu nego uvijek proračunato, čime je u izvjesnom smislu i malodušan, dok jupiterolikog čovjeka kamenčić u cipeli ne žulja jer je „glavom u oblacima“, iznad konkretnog svijeta. Za sitnu dušu se opet u metaforama volumena kaže i da je uska. Uskogrudan je onaj čovjek koji slijedi samo svoje sitne interese. Na drugoj strani je rekosmo širokogrudan čovjek, onaj sa dovoljno komfora u grudima i za druge, reklo bi se uvećano/augmentativno “ljudina”, čovjek „široke ruke“ i „velikog srca“. Ali uskorgrudnost ne označava samo etičke deficite nego i deficite prespektive, skučenost pogleda, kad netko nije spreman reflektirati svoju ograničenu perspektivu. Na engleskom se koristi izraz „small-minded“ ili „narrow-minded“ i na njemačkom „kleingeistig“ (malog duha) „engherzig“ (uskog srca) ili „engstirnig“ (uskog čela), ali i izraz „borniert“ koji potječe iz francuskog borner i znači ograničen, limitiran. Englezi za sitničarstvo koriste adjektiv „petty“ koji potječe iz francuskog petit = malen. U njemačkom jeziku se za sitničarski duh koristi izraz „kleinlich“ (sitničav) ili „kleinkariert“ (sitno-karirani), u istom smislu: kad netko prevrednuje sitnice, ostane visiti na malenkostima, kad je pedantan i ništa se s njim ne može uraditi poletno (čime je upravo opisan i njemački mentalitet). „Kleinlich“ je adjektiv koji ide uz nepovjerljivost („kleinliches Misstrauen“), jer se i povjerenje „poklanja“. I uz osvetu isto tako („kleinliche Rache“), u smislu, čovjek je preblizu samom sebi, svoju situaciju uzima prevažnom, nije u stanju da se prevaziđe, dok „velika srca“ opraštaju, kao što i sam oprost veliča dušu. Također i uz interes ide adjektiv „kleinlich“ („sein kleinliches Interesse“), kad netko nije dovoljno velik da pređe preko svojih „malih interesa“ zarad većih, zajedničkih.

Sad kad se sve ovo sagleda, strši izvjesna nesrazmjernost vrijednosti – na jednoj strani uvaženi lifestile, na drugoj nešto što nikom nije ideal i čega bi se svatko postidio kad bi u tome bio zatečen. Metafora velikog je generalno metafora pozitivnog, metafora malog se koristi pretežno negativno. Sa metaforama malih dimenzija kao “sitničar”, “uskogruda” osoba, “sitna” ili pak “niska” duša, “gnjida”, “wicht” sigurno nije iscrpljen Merkur, ali mu je pogođena rezonanca, kako njegove zemljane (Djevica) tako i zračne strane (Blizanci). Merkur rekosmo nije planet majestetičnosti, on je izgubljen u malim okvirima svakodnevnice, mitološki je prisniji ljudima nego Bogovima; nije ni visine i uzvišenosti, u spharea mundi je samo Mjesec niže pozicioniran od njega, dakle niskoletač je (makar i u vrijeme ferija otputovao na rodno selo Olimp), planet kontakta i blizine, žablje perspektive (naspram jastrebovske Jupiterove), prizemnosti i trijeznoće. Tu je na snazi instrumentalni ratio, utilitarističke ili pragmatičke životne maksime, koje se interesiraju za efekt i ne za vrijednosti, znači više tehnika nego filozofija življenja. Svakodnevni pragmatičar ne vjeruje u univerzalnu ideju vodilju nego kalkulira korist, ali i filozofskom pragmatičaru je sinonim za istinu korist, „cash value“ kako bi je nazvao pragmatičar W. James. I trijezna, ekonomska etika utilitarizma isto tako kalkulira samo efekt, samo ime joj veli da je korist centralna misao – lat. utilitas=korist – jer shodno ovom čin ne može biti dobar sam po sebi, nego samo u odnosu na sumu ukupnog dobra kojeg producira. U zemlji Merkuriji se uvijek kreće odozdo, kalkulira se trijezno odozdo na gore, empirijski. Ništa nije iz jednog komada, nego uvijek sklepano iz djelova. Principi ovdje nisu otkrovenja za sva vremena nego su varijabilni ekstrakti iskustva. Ali nije uvijek sve tako trijezno kod Merkura, tehnike življenja su i umjetnosti življenja, ars vivendi, savoir-vivre, vještina surfanja na valovima života, visoka umjetnost improvizacije, to je također oblast male duše u nešto proširenom značenju, gdje karakter ne stoji u prvom planu nego vještina življenja i preživljavanja. Hermes je zaštitni Bog lopova i iluzionista, „prefrigani lupež“ (Walter F. Otto) i nadimci su mu bili „lukav“, „opsjenar“, „akrobat“. Živa, lat. mercurius je metal Merkura i stoji za njegovu živost i okretnost. Ali Merkur je isto tako i nepotkupljiva, slobodarska duša sa dovoljno ljekovitog cinizma da ga ideologije ne mogu zavesti i sa dovoljno imunosti na svakojake fundamentalizme, jer se ravna samo na mjerilima života ili faktičnosti. Pragmatična maxima svakako postoji kao vrijednost, ideal ili ideja vodilja. Ayn Rand, spisateljica koja je osnove moralnosti vidjela u racionalnom samointeresu već dugo fascinira mnoge ljude i uživa nesmanjeni kult status. Filozofija pragmatizma ima pregršt dobrih razloga da savija istinu preko koristi, odbacuje nepromjenjive principe i život želi zasnovati na situativnim datostima. Odsustvo viših sfera i trijezna prizemnost su nesumnjivo vrline, posebno za znanstvena mjerila i još više u vremenima eskalacije ideološkog ludila. Pragmatična anglo-saxonska kultura je već dugo najuspješnija na globusu. Uz to ide i činjenica da kod njih totalitarizmi nikad nisu imali šanse. Također svi djelovi svijeta koji su dosegli opće blagostanje su to uspjeli zato što su isticali vrline trgovca, tj. što im je sugerirano slijeđenje svojih sitnih interesa (liberalizam), pa se sad siti i namireni mogu posvetiti i bezgraničnim humanističkim utopijama.

Ako postoji kognitivni, etički, karakterni fenomen jupiterovske veličine, mora postojati i estetski, i taj se zove uzvišenost. Kantova „Analitika uzvišenog“ počinje rečenicom „Uzvišenim nazivamo sve ono, što je naprosto veliko„. Fenomen uzvišenog je tematiziran još u antičkoj retorici kao grandis ili gravis stil („odjek velike duše“ – Pseudolonginus), od 17. stoljeća je postao opći estetski fenomen (Boileau), gdje je dalje uziman kao protupol lijepog, posebice šarmantnog, ljupkog, komičnog, idiličnog, koje u retorici i poetologiji važe kao „estetika malog“. Uzmimo za primjer uzvišenost u glazbi. Ovdje je voluminoznost u prvom redu jednostavnost: jednostavna ritmična i tonska struktura muzičkog djela, jednostavan ritam bez tema i skokova, cjele note, dugi tonovi, jednostavne proporcije, samo kvarte, kvinte, oktave, npr. Straussov C-G-C u startu Zaratustre, kao kakav mitos stvaranja, ili majestetični motiv vrha „Alpske simfonije“ – sve u svrhu dočaravanja grandioznosti. Sve ovo evocira sirovu arhitekturu, golu konstrukciju bez nadgradnje i dekoracije. Fiziognomija zvuka mora također zvučati voluminozno, nikakvi kričavi, ekstatični, „tanki“ instrumenti poput piccola ili harfe, nego „puni“ puhački instrumenti ili rogovi, fanfare i timpani. Što netko reče, oluja ne huči preko trokuta, niti celesta ne izaziva zemljotres. Isto tako i voluminoznost samog ansambla i suma raspoloživih instrumenata. Ogromni hor ili simfonijski orkestar i optički i akustički, silinom decibela, zastraše i umanje konzumenta. Ako jedan veliki simfonijski orkestar u fortissimo modusu može producirati decibela kao let borbenog aviona u blizini, onda sigurno nitko u distanci i mirnoj kontemplaciji ne uživa u muzici kao kod kamernog orkestra, nego mu se u estetski doživljaj mješa afekt i potrešenost.

Summa summarum, Jupiter je „downward causation“, veliko je prvotno i malo su izvedenice; dok je Merkur „upward causation“, malo je prvotno i veliko samo sklepotina iz malog. Za put od nadređenog, općeg, od apstrakcije prema podređenom, specijalnom, pojedinačnom se koristi metafora „top-down“, dok je obrnuto imenovano sa „bottom-up“. I demokratija se uzima kao bottom-up vlast, konstituirana od strane demosa, dakle odozdo, od pojedinačnog, prema gore itd. Izrazi „top-down“ i „bottom-up“ se uostalom koriste i u informatici, managmentu, ekologiji, konstrunkciji, marketingu, investmentu, osmišljavanju prostora itd. Sve ono što veliko uzima kao konstituirano iz malog, kao empirizam, utilitarizam, demokracija i sl., koji inače povijesno koincidiraju, kao i svako konstituiranje višeg slobodnom igrom nižeg, je Merkurovo. Sve ono što malo vidi mozaički u službi velikog kao filozofski racionalizam, idealizam, strukturalizam, holizam, ali i prevaga religijie, ideologije, despotizam, etatizam, apsolutizam, totalitarizam i sl. je Jupiterovsko.

Ako sad još jednom ova dva principa – Jupitera i Merkura – sagledamo u kontekstu fenomenologije agregatnih stanja, onda je kristalno jasno zašto su domicili Jupitera u vodenom i vatrenom znaku, i domicili Merkura u zračnom i zemljanom. Taj holistički intellectus Jupitera se može odnositi samo na Vatru i Vodu, kao i analitički ratio Merkura na Zrak i Zemlju. Tako je i sa svim zodijačkim znakovima, odnosno sa svim relacijama planeta i elemenata.

Mars vs Venera

Kad Mars svojom čizmom kroči na scenu, okončano je vrijeme sklonosti i naklonosti, sad je averzija dominantni duševni i socijalni modus. Ne samo da sve ono što je bilo izbalansirano i fino kooperiralo izgubi afinitet, nego se razbudi i animozitet, najbolje kad završi u razornoj koliziji, u međusobnoj negaciji do potpune anihilacije. Ništa što je s one strane općeg znanja, svatko je već priučen u ovom preko fragmenata mitologije. Ali opis Marsa se može znatno produbiti uz pomoć domicilnog reda. Da bi pokazao ta dva domicilna lica Marsa i Venere (i svih ostalih planeta) moram najprije osvježiti lekciju o redu elemenata. Već gore sam pisao da se elementi djele na po 2 para i da je svaki par priča za sebe. Ja te parove nazivam hyle-atičnim i pneuma-tičnim (hyle=materija, pneuma=duh) – u duhu stoičkog učenja. Dok ne nađem podesnije izraze, ostat će ovako da se izbališ dok izgovoriš. Ova podjela se formalno podudara s onim što je do sada važilo: Voda i Zemlja su “pasivni”, Zrak i Vatra “aktivni”. Međutim, ovi parovi su znatno više od toga i znatno više među sobom različiti nego im je inače pripisano. Porijeklo te klasifikacije je aristotelovo učenje o “prirodnom stremljenju” elemenata koje se očigledno bazira na fenomenologiji agregatnih stanja: tekuće i kruto “prirodno” (sila teže je bila nepoznanica) streme ka “centru univerzuma” (središte Zemlje), znači prema dolje, dok su gasoviti i vatrasti fenomeni okrenuti ka gore, ka aristotelovom eteru. Kao što rekoh, hyle-atični i pneuma-tični parovi elementa su dvije potpuno zasebne stories, do te mjere zasebni da je svaki polaran u sebi – što je opet dio stoičkog učenja (i u fizici su tretirani odvojeno, vidi pod „kondenzirana materija“). Za razliku od aristotelovog, stoičko učenje primarne kvalitete postavlja upravo u duhu ovih polarnosti: Zemlja=suvo vs Voda=vlažno i Vatra=vruće vs Zrak=hladan. Ništa drugačiji nije ni elementarni red zodijačkog kruga koji od davnina važi: svi zemljani znakovi su dijametralno (180°) suprostavljeni vodenim i svi zračni vatrenim. Znači, nudi se na tacni a cjelu istoriju astrologije ostade nijemo. Suština zasebnosti ovih parova je u slijedećem: hyle-atični, „pasivni“, tvarni, donji ili prema dolje stremeći Elementi – Voda i Zemlja – imaju utoliko “pasivni”, „statični“ odnos prema svijetu što problematiziraju samo njegovu recepciju, nemaju takoreći voljni nego spoznajni odnos s okolinom (izolirati se od nje ili spojiti se s njom). Pneuma-tični, „aktivni“, gornji ili na gore stremeći elementi – Zrak i Vatra – imaju aktivan odnos prema okolini u smislu da se ovdje postavlja pitanje sile, volje, akcije, reakcije, socijalne interakcije. Važno je napomenuti da u ovim parovima elemenata nema ni traga nekakvoj spolnosti. Signiranje spolovima je u vremenima nastanka astrologije bila kao nekakva svjetonazorna pandemija i teško je bilo izbjeći da i elementi dobiju penis i vaginu. Pored svega ovog valja napomenuti da, ako izuzmemo luminare, po domicilnom redu svaki od planeta ima svoje kućište u u jednom hyle i jednom pneuma elementu. 

Što su onda hyle-atični Mars i Venera? Ako su dva djeteta na svakoj strani klackalice iste težine i nikakve dodatne sile nisu na djelu, klackalica miruje. Generalno, ako je summa svih na tjelo djelujućih sila = 0, onda vlada mir, tjelo je izbalansirano. Ravnoteža je dakle odsustvo pokreta ili odsustvo aktualizirane energije. Tjelo koje miruje uslijed međusobno neutraliziranih sila može se ili tvrdoglavo opirati okončanju tog balansa, ili ga je vrlo lako prenijeti u pokret. Prvo stanje se zove stabilnost i traži oveću investiciju energije da bi se promijenilo, drugo je labilnost i kod njega je dovoljna već neznatna sila da tjelo prenese u pokret. Zato stabilno stanje ima nisku i labilno visoku potencijalnu energiju. Ako je mir stanje ravnoteže onda je posbeno ravnoteza unutar jednog krutog tijela zavrijedila pažnju, a još posebnije stabilnost te unutrašnje izmirenosti čestica. Struktura jednog (idealnog) krutog tijela ostaje beskompromisno dosljedna samoj sebi, opire se eksternim silama i žigu vremena. Struktura jedne porcije tekućine je nasuprot tomu sušta labilnost, nemogućnost balansa, ona je hipersenzibilna na najtananiju silu, uvijek u pokretu i uvijek u uskoj kooperaciji s vremenom. Ne postoji ni jedan ponovljeni moment kao ni jedno stabilizirano mjesto na tekućini. U krutom, uravnoteženom tjelu je energija takoreći „vezana“, u tekućem je „slobodna“ u flowu. Možda je netko već naslutio: ovdje je skicirana Venera u njenom zemljanom i Mars u njegovom vodnom kontekstu. Venera sa zemaljskim akcentom (Bik) je zadužena za mir, ravnotežu i stabilnost, Mars sa vodenim (Škorpion) za nemir, tenziju, pokret, erupciju energije. Ovakav Mars ima na viziru stabilizirane strukture, po mogućnosti masivne glavne držače. Sve što on hoće je ekstaza oslobođene energije, najintenzivnije ostvarena u rušenju, razaranju, koliziji. Venera suprotno tomu želi vezati energiju u samodovoljnu, stabilnu strukturu, pretvoriti je u masu, materiju. Možemo uzeti za primjer stabilni mir dva megalita koja su naslonjena jedno na drugo prkosila vjekovima, ali još bolji primjer su masne naslage na tjelu. Energija se veže u mesu, ali najbolje u masnom tkivu. „Stomačina“ je pravo energetsko skladište, sadrži 2,5 puta više energije nego ugljikohidrati i proteini na isti volumen. To skladištenje i rast tjela se zove anabolizam, materijalizacija energije i stvaranje bio-mase – domena „hyle-ične“, tvarne Venere. Suprotno tomu, kad tjelu pomanjka raspoložive energije onda razgrađuje samog sebe, stručnim rječnikom, aktivira se katabolizam, konkretno u ovom slučaju „fatburnning“, „sagorijevanje“ masnog tkiva. Izraz sagorijevanje se može slobodno uzeti i bez navodnika: u pitanju je stvarna oksidacija koja se posredništvom O2 odvija u mitohondrijima stanica. Zato se zove „stanično disanje„. Glukoza može samo uz učešće O2 (oksidacija) dati bogati urod ATP-a, univerzalnog nosioca energije u organizmima. Strogo znanstveno uzeto, disanje funkcionira i bez O2 i zove se vrenje, manje efektivna metoda ubiranja energie. Ali i kao energetski manje eficijentno disanje, vrenje može poslužiti tjelu onda kad su rezeorvari iscrpljeni. Kod manje intenzivnih naprezanja opskrba kisikom ne prelazi onu potražnje, međutim kad se naprezanje intenzivira i O2 pomanjka, tjelo pribjegava vrenju (mliječne kiseline), čime se iz ugljikohidrata ekstrahira energija. Problem je da pri tom nastaje i kolateralni produkt laktat koji mišiće prekiseli i izazove iscrpljenost. Vrenje znamo i iz produkcije alkohola (alkoholno vrenje), ali njegovu energetsku demonstraciju možemo opažati kod šampanjca (ispaljeni čep) čija je specifičnost da nastaje drugim vrenjem u samoj flaši kad se šečer posredstvom kvasca pretovi u ugličnu kiselinu. Sad kad znamo da je disanje oksidacija koja služi razgradnji tkiva u energiju, možemo i samu oksidaciju u širem smislu subsumirati pod vodeni Mars, dakle sve ono što nagriza i razgrađuje. Bez tvorbe plamena su to korozija (corrodere = nagristi, razgraditi, rastvoriti), zatim vrenje u širem značenju i truljenje kao prirodna forma vrenja; i uz plamen izgaranje, eksplozija, detonacija. Nadam se da nismo otišli predaleko u lakomislenu apstrakciju kakvu srećemo u brojnoj astrološkoj literaturi, ako kažemo da je u ovom hyle-atičnom smislu Mars=Energija i Venera=Materija. Znači ovdje idemo dublje od oksidacija, asimilacija i agregatnih stanja, u samo srce materije, u smislu „zgrušane“ energije E=mc², gdje jedan njen kilogram daje toliko energije koliko nastaje izgaranjem 3 000 000 tona mrkog ugljena, što otprilike odgovara volumenu keopsove piramide.

Što bi onda bili pneuma-atični Mars i Venera? Taj aspekt Marsa, koji je takoreći u službi vatrenog elementa, nije sveopća dezintegracija kao kod gorepomenutog vodenog Marsa, nego je to naprotiv integracija – u izvjesnom smislu. Ako je Element Vatra element in-tenzije, sažimanja, koncentriranja, centralizacije, onda ta integracija služi svrsi akumuliranja sile koja raste i istovremno se oštri za efektivnu udarnu snagu ili koliziju. Krajnji smisao toga je zauzimanje i porobljenje jedne druge konkurirajuće akomulirane sile. To znači mobilizacija i permanentno ratno stanje. Zato je pneumatični Mars militantnost, način njegove akomulacije je “gleichschaltung”, on homogenizira, hijerarhizira, steže, fokusira, oštri. Primjer marsovske homogenizacije je marširajuči (marš=marche=mars?) stroj na vojnoj paradi. U idealnim vojnim postrojbama su pojedinačne volje preko jasno profilirane hijerarhije bezrezervno predane komandnoj centrali – da bi perfektno koordinirane otišle u odlučujući boj protiv iste takve zgusnute siline sa ciljem sticanja raspoloživosti njihove volje. Pneumatični Mars tendira biti otporan, gust i oštar, što je ujedno i aspekt vatrenog elementa. On je kao heavy metal (gustoća veća od 5,0 g/cm³) od kojeg se prave mačevi i brijači, kojem je gustoća+čvrstoća takva da ga je moguće išlajfati do oštrine gdje se list papira sam cjepa na njemu. Čestice su ovdje izuzetno čvrsto zbijene na izuzetno malom prostoru, svrha je prodor. Metaforološki uzeto je pogled prodoran ako je istrajan i “oštro” fokusiran. I karakter je prodoran iz istog razloga, neda se ničim potkupiti, dekoncetrirati, neumoljivo buža dok ne probije. Da bi karakter bio “prodoran”, prvo mora biti “hard” ili njemački “hart” = tvrd, po Dictionary „severe, rigorous, harsh, cruel“, kao što i penis mora biti „hart“ da bi prodrijeo. I isto tako je i (specijalna) vojna jedinica prodorna ako je koordinirana, svi neumoljivo istrajni, fokusirani na zadatak, rade kao jedan. Najtraženija vrlina je hrabrost, volja koja istraje i kad su šanse za porazom u blizini neminovnosti.

Da pod ovim marsovskim okolnostima nebi sve eskaliralo do totalnog rata i bjesomučnog samouništenja zadužena je pneuma-tična Venera. Ona je majstor kroćenja i blagosti. Ne upušta se u koliziju, ne razumije taj jezik, nego je upravo slabošću kroti. Osnovni zadatak joj je harmonizirati disharomnije, opustiti napeto, ali najpreciznije je formulirano ako kažemo da in-tenzije kroti ex-tenzijom, funkcionalnim smislom elemnta Zrak (osipanje, razrijeđivanje, amoritzacija). Venera dakle ne kleči i ne moli za mir, nego „aktivno“ ex-tendira odnosno disperzira jednu koncentriranu silinu, otupljuje Marsovu fokusiranost. Kad jedna naoštrena, kompaktna silina kolidira sa mekim=elastičnim, nije nanešena šteta ni jednom ni drugom (kod koitusa Venera odgovara prodoru Marsa gostoprimljivom elastičnošću i vlaženjem). Agresivno suženi vektor sile dakle učešćem zračne Venere ne razvali ništa nego se ospe po zračnoj prostranosti, energija se raspodijeli ili rasprši na široko. Uzmimo za primjer dječiji kutak u Ikea-i sa toboganom i morem šarenih loptica. Kompaktna energija djeteta koje sklizne niz tobogan u more loptica se rasprši u jedan široki lanac kolizija, gdje svaka od loptica preuzme na sebe dio energije padajućeg djeteta, i time rasprši energiju pada koja je sažeta u tjelu, tako da je na kraju djete amoritizirano (amortizacija = admortizare ≃ umrtviti). Znači, energija padajućeg djeteta nije udarila u čvrsti homogeni red, nego je prenešena na slobodne i nevezane loptice od kojih je svaka preuzela na sebe jedan dio siline. Ta sloboda i nevezanost je upravo priroda elementa Zrak. Drugi primjer: na slowmotion snimcima šamarčine se može vidjeti da kolizija rezultira valovima koji se šire preko lica. Kruto tjelo koje nije u stanju podržati ove valove strada, dok ih elastično fino posreduje i ostane čitavo. Nigdje nije valna narav tako izražena kao kod gasa koji rafiniranim prenosom zvukova može očitovati ljudski duh u njegovim finesama. Tekućina, koja je u svakodnevnom govoru asocijativno najbliža valovima (jer su vidljivi), u odnosu na gas djeluje tromo, grubo, guši samu sebe. Dakle zračna Venera ne veže energiju kao zemljana, nego je samo proslijedi u širinu ili je blago (pro)pusti dok se ne umiri, dok sile ne stignu do stanja = 0. Akcelerirane mase Venera uopćeno rečeno ne kroti otporom nego popustljivošću, bez učešća snage, takoreći aktivnom pasivnošću. Sve to uveliko liči na filozofije ili mistike dalekog istoka, po kojima je sve zrakovito, bez čvrstoće i istrajnosti, gdje sve podliježe promjenama i u promjenama svaka stvar ostvaruje svoje biće, svoj tao. Zato taoistička životna maksima glasi wu wei, ništa ne siliti. Ideal čovjeka je biti zrakovit, dakle prazan, mek, spontan, “činiti kroz ne-činiti”, nenasilnost i bezotpornost, isto kao gas. Mudrost je u slijeđenju intuicije koja osjeti i ispoštuje prirodni smjer događanja, tako da se „potporom univerzuma“, relaxed i bez investicije, razvije velika snaga. Kad se taoizam spario sa budizmom, nastao je tzv. chan (od hinuističke dyana) budizam, koji je emigrirao u Japan kao zen. Tako je Tao postao Do – Budō, Kendō, Iaidō, Kyūdō, Aikidō, Jūdō, Sadō, Shodō, Kadō. Tipičan primjer ovog neagresivnog garda je borilačka vještina Judo, sa već indikativnim imenom – ju=popustljiv i do=put – hoće reć’, put popustljivosti ili fleksibilnosti. Protivnik se pobjeđuje posve defanzivno, samo se sila protivnika izmanipulira protiv njega samog. Očigledno i dalekoistočna populacija svojim rastom, gracilnošću, juvenilstvom, infantilnošću ^^ baca na element Zrak. Naravno da samuraj nije oličenje zrakovite Venere, ali wu wei je preko zen-a u Japanu uvijek bio omniprezentan i prožimao je i dio samurajskog kodeksa, između ostalog kao pravednost, učtivost, ljudskost, pa i ljubav.

„Vanjski“ karakter Marsa i „unutarnji“ Venere se pokazuju već u tome što prvi kida, rastura, udaljava, odvaja znači hladan je, dok drugi usklađuje, spaja, gradi, premošćava, zbližava. Mars je neotesan, neobrušen, operira samo na frenkvenci grubosti, sa velikim, samo u krupno, slično Jupiteru; Venera je planet rafiniranosti, profinjenosti, finoće, finese, sve u sitno, slično Merkuru. Centrifuga vanjskih planeta dakle počinje sa Marsom i zahuktava se do Saturna, centripetalnost unutarnjih od Venere do Mjeseca. O ovom opširnije nešto kasnije.