Morta, najstarija od tri sestre Parce – rimske boginje usuda, imala je zadatak da čovjeku na završnici presječe nit života koju su isprele njene sestre. Prvobitno su rimske Parce bile samo pratilje trudnoće, kasnije su se asimilacijom grčke predaje skalile sa Moirama, Boginjama usuda. Morta je u oba slučaja bila zadužena za završnu fazu, za kidanje vrpce, ovamo one života, tamo one pupčane kao strahopoštovana primalja Bogova. Za istu ovu završnicu je zadužen i starogrčki Bog Kronos, etimološki kraíno=finalizator, ili rimski Saturn, Bog agrarstva koji je stanovništvo Latiuma poučavao umjeću zemljoradnje. Njegov atribut je zemljoradnički alat srp, koji se uostalom jednom prilikom pokazao prikladnim i za sakaćenje njegova častohlepnog oca, čime je ovaj ostao skraćen za penis. U orfičkim kultovima je postojao jedan drugi Bog vrlo sličnog imena – Chronos, apstraktni Bog vremena. Povjesna znanost veli da je Kronos zbog sličnosti imena kulturno kontaminiran i ovlastima nad vremenom i prolaznošću, pa se u predstavu Kronosa-Saturna fino ukomponirao i moment “vanitas”, 
U astrološkom sustavu je Saturn cuter i finalizator, zadužen za “zadnje stvari”, planet svevažeće završnice, isto kao i Morta, zato oboje sa atributom poodmakle životne dobi. Saturnov apstraktni simbol je prosto srp, kao što je Venerin ogledalce. To je alat s kojim ovaj na završnici uteralnog i postuteralnog života kida veze sa matičnim. Kao što seljak odvaja bilje od matice zemlje koseći ga, tako Saturn odvaja djete od matere i dušu od tjela i svjeta. Logikom geocentrične aristotelovske kosmologije je on zadnji planet u redu i najvanjskiji od tri vanjske, centri-fugere planete ili sfere s one strane Sunca. Tim ekstremom je on ne samo jedini koji je prema vani okrenut, nego je i prema vani stremeći. Zato je Saturn završnica i zato ga se može locirati kod prefiksa “od” – od-vajanje, od-kačenje, od-kidanje, od-uzimanje, od-puštanje, od-tisnuće, od-metništvo, od-tuđenje itd. Saturn tj. Kronos je ono što mu i ime znači, Kronos = zgotovitelj, čeka na finalnom djelu staze, zlokobno nadkriljen nad mjestom opraštaja. Reklo bi se da poruka chrónos-a = vremena, koja otprilike glasi „drži, al’ nećeš zadržat“, ovdje nalazi svoj završni akt. Horoskopski je on režiser situacija gdje se nešto što je dio nečega ili sadržano u nečemu od-vaja, konkretno kad se nešto od-uzima čovjeku ili kad je čovjek od-trgnut od nečeg većeg ili matičnog. Doima se kao da se ovdje slijedi mitološki obrazac Kronosa, kao izgnanog »u najudaljenije krajeve zemlje i mora” (zadnji planet u redu) ili čak i ispod Tartara, najdublje oblasti podzemlja, ili pak u poznijoj tradiciji euhemerističke interpretaije kao izgnani kralj Krete. Odvajanje pojedinca od zajednice, njegova izolacija i osamljenje je jedna od najstabilnijih konstanti astrološkog tumacenja Saturna. Vidimo da nije nezaslužen image najzloćudnijeg „malefika“ kojeg prate jecaji ili tišina tihe patnje. Ovom planetu je posebno zadovoljstvo udariti po sentimentu, otrgnuti ono što je intimno i duboko sraslo ili se fino utkalo. On kida sve povezujuće vrpce, asocijacije, ospoljava doboko internalizirano, odvaja od materijalnih i imaterijalnih imanja, identifikacija, gura čovjeka u prazan prostor.
Ali nije svatko pod Saturnom „jeba’ ježa“. Ne sadrži svako odvajanje tragiku i težinu. Izgon je nekad i uzgon slobode. Saturna se mora uzeti i kao izbavitelja, strogog nadzornika detoksikacije narkomana, gurua sa batinom, pa ovaj onda kao protuotrov životnim drogama odvaja i od iluzornog imanja, rastura poguban komfor, skida “mrenu s očiju”, skida sa onog na čemu se “visi”, razbija identifikacije, prijanjanja (budistički upādāna), u najradikalnijem slučaju sav aparat prijanjanja; ljušti ono nebitno što se navatalo, trijezni i ogoljeva čovjeka i njegovu stvarnost – prosto rečeno, oponira svom polarnom kontrahentu Mjesecu, planetu srastanja i prijajanja. Kao planet s kraja reda, okrenut onostranom, je on i “čuvar praga”, koji kao kakav čuvar nudističke plaže gleda da samo golo i rastereceno prođe – deziluzionirano, nevino, bezgriješno, čisto. Time je Saturn i pokrovitelj pustinjaka, brdskog askete, klosterskog mistika koji se povlači u kontemplativnu osamu i pokušava imunizirati od svijeta – nebili pristigao u nebo iza Saturnovog, „nebo nad nebesima“ (Bazilije veliki), u onostranu svjetlost Empyreum-a (émpyros = biti u vatri, svjetlu). Saturnova disocijacija (odvajanje, udaljavanje, ljušćenje) je, kako rekosmo, i osvješćivanje, pa je Saturn na kraju krajeva opet odgovoran za smrt u smislu mističke smrti jastva. Mistik se naime najprije praksom osvješćivanja distancira od rezonanci svjeta, pa od rezonanci sopstva, dok ne stigne do empyreumskog „prosvjetljenja“ ili „budnosti“ kad od čovjeka ostane samo goli „svjedok“, što štovatelji nondualizma zovu „čista svjesnost“.
Ali i još banalnije: Saturn-„odvajač“ sa svoje svjetlije strane ne producira samo slobodu, mudrost ili izbavljenje preko mučnih odricanja, nego i prostu, profanu slobodu pride. Kao vrpcosječa ne otkači samo onog koji dobrovoljno visi na nečemu, nego i onog koji je u neželjenoj ovisnosti. Nije zadužen samo za tragično izgnanstvo, nego kao „izbavitelj“ tjera i u odmetništvo u slobodu, emancipira, spašava, podstiče bjekstvo. Oni upućeni će sigurno primjetiti da se ovaj moment kosi sa predajom koja Saturna vidi isključivo kao limitatora. Ako bi smo naime na temu Saturn stare i nove literature uradili word cloud, sigurno je da bi se riječ “ograničenje” isticala svojom veličinom. Među astrolozima postoji jasan konsens da je Saturn neprijatelj slobode, inhibitor koji postavlja limit ili prepreku. Thomas Ring ga imenuje prosto “ograničavajući” (“das Grenzsetzende”). Već kod Vettius Valenta (2. stoljeće), jednog od prvih opširnijih opisivača astroloških simbola, uz Saturn stoji “prepreke u poduhvatima”. I ne samo da ograniči i zatvori, nego i skuči, zgusne, skupi, stegne, lišenog slobode oko udova, uplašenog i tužnog oko grudi – veli tradicija. Porijeklo ove “graničarske” predstave je nesumnjivo granična pozicija Saturna u redu planeta kao zadnjeg u nizu, na pragu, “čuvara praga” s kraja svijeta. Drugi ekstrem planetarnog reda je Mjesec, dakle isto tako granični planet, ali kako je to prvo „nebo“ okrenuto svijetu, ne uzima ga se za graničara. Saturn je pozicioniran na međi sa “onostranim” bespućem, na granici imanencije.
Druga stvar koja Saturnu daje taj despotski akcent je jedan od babilonaca naslijeđeni red polarnosti planeta u kojem je umjesto Sunca androgini Merkur os polarnosti, pa Satrunu ne oponira Mjesec nego Jupiter. Tako malefični, zatvarajući, stiskajući, skupljajući, gušeći Saturn mora biti takav jer mu je oponent jovijalni, benefični Jupiter, “arhetip otvorenosti i slobode” (Romanikwiecz), inflacionarni planet koji otvara srca, širi horizonte i svojim ekspanzionim pritiskom razvali svaku stegu (Robert Hand). Ako bi ova “babilonska” postavka planetarnih relacija imala smisla, onda samo ako se Saturn u njegovom odnosu sa inflacionim Jupiterom postavi ne kao onaj koji stišće, guši i zatvara, nego kao onaj koji otkida ili skida višak, rasterećuje, reducira, osiromašuje ili svodi na bitno. Ali ni ova postavka ne daje puno smisla. Neuporedivo smislenije je Saturna štimati preko polarnosti „kaldejskog reda“ u kojoj je on Mjesecu i ne Jupiteru polarno postavljen, pa onda ovaj ima zadatak da pokvari sav mjesečev uradak – pokida niti toplog džempra kojeg je ovaj mukotrpno pleo, ospolji ono što je ovaj internalizirao, osvjesti što je ovaj onesvjestio i utjelovio, otuđi što je ovaj pointimio, posuši što je ovaj ovlažio, zamrzne i skori što je ovaj toplinom učinio mekim i prijemčivim, udalji što je ovaj zbližio.
Ali štimati ga se može elegantno i preko polarnosti „domicilnog reda“ u kojem on po svojim „domovima“ posjeduje ekskluzivnost oponiranja ne jednoj nego dvije planete, i to ni manje ni više nego velikim svijetlećim tjelima, luminarima – Suncu i Mjesecu, ocu i majci. Zbog ove neproporcionalnosti je usput Saturn i planet sa najviše proturiječnosti, kako su zapazili i Klibansky, Panofsky, Saxl (“Saturn i Melankolija”), koje se opet na jednom dubljem levelu skladno anuliraju, kako je zapazio G. F. Hartlaub. Iz njegovog dijametralnog odnosa prema Suncu i Mjesecu se ne izvodi samo antagonizam prema toplini i lumenu luminara, nego i antagonistička uloga “odvajača” i “ovanjšćivača” u odnosu sa Luminarima, naime, kao oponent Mjesecu – “dolazak na svijet”, i kao oponent Suncu – “odlazak u svijet”. Zračni Saturn ili Vodenjak, dakle oponent Suncu koje se tradicionalno uzima kao Otac, označava emancipaciju u prvobitnom značenju te riječi: emacipatio = ex-manci-pater = napuštanje očeva doma. Zemljani Saturn ili Jarac, dakle oponent Luni, koja se od pamtivijeka uzima kao Majka, je takoreći „emancimacija„, napuštanje majčina “doma”. Napuštanje majčina “doma” je napuštanje (mekog i vlažnog) uteralnog komfora i dolazak „na svjet“ i svjesnost, inklusive gnjezdo, krilo, njedra, dojke, sve postuteralne ovisnosti o majci. Napuštanje očeva doma, izlazak napolje u svijet, znači od-metnuti se od očevog imago-a, stega očevih vrijednosti, koje pripremaju za društveni status ili komfornost, ako treba i batinom. Zato se uz Vodenjaka (zračnog Saturna), znaka koji je u opisu Vetius Valensa označen kao „mrzitelj vlastite porodice“, veže uživanje friško stečenog posjeda sloboda od autoritarnih stega, najbolje kao vagabund, od lat. vagare = besiljno skitati, daleko od stega društva, ili pak kao vagant, scholar, srednjovjekovni student skitnica, šarmantni muktaš, ili pak kao lutalica u duhu prosvjetiteljskog Bildungsroman-a gdje su reset-irane kućne vrijednosti i osobnim iskustvom se grade nove.
Treća stvar je da je vizija Saturna modificirana otkad su friški, postprosvjetiteljski astrolozi arhanđeoskih imena tipa „Raphael“ novootkrivenog Urana udomaćili u Vodenjaku (tradicionalnom domu Saturna), i ovaj zodijački znak inficirali virusom isfantaziranih Uranovih značenja (vidi „Urania’s Children: Astrology and Psychological Warfare during World War II„), – iako tradicionalni domicilni red kao zaokružena thema mundi nije ostavio nikakav interface za ugrađivanje daljnjih planeta. Time je Saturnu otkinut komad zračnih ovlasti, i ostade samo neki staljinist – turoban i težak planet koji gdje god zakorači ništa ne raste, sve se zatvori, oteža, stegne, skupi, ukoči, uvene. Žig Zemlje je Saturnu udaren na obje strane kovanice i tako ostade bez naličja lakoće. Oni upućeni će primjetiti da i prije ovog „puča“ situacija nije bila znatno bolja. Istina, ali je bar nagovješćeno i nešto drugo. Naime, iako je Saturn već od starta astrologije bio prilično ktoničan, “zemljan”, “suh i hladan”, vladar zemaljskih profesija, zemljoradnika, rudara, lončara, ciglara, bio je i ono što sad uglavnom nije – signifikator niže sorte ljudi, onih na lošem glasu, robova, kmetova, eunuha, klošara, kurira, siročadi, lopova, obeščašćenih, vulgarnih, smrdljivih, ružnih, prljavih, kao i nižih profesija – čobana, kožara, grobara, masera, puštača krvi, sakupljača željeza (William Lilly, Abu Ma’shar, Alcanbitius), dakle onih koji su najudaljeniji od središta svjetlucave glorije, slave i moći. Ovom pristoji i da su tzv. Saturnalije, rimske zimske fešte u slavu Saturna, bile fešte u kojima je za njihovog trajanja vertikalni ustroj društva bio do te mjere olabavljen da su i robovi jahali na gospodarima i vrijeđali ih u sve četiri, bez da su ovi odmah posezali za tel. brojem dežurnog dželata.
Sad kad smo se složili da se suština Saturna izvodi iz njegove granične kosmološke pozicioniranosti, na međi ovostranog i onostranog ili unutarnjeg i vanjskog, nebi bilo loše i složiti se u tome, da je puno povoljnije vizualizirati ga i kao službenika odjela za deportaciju koji diže rampu i deportira napolje, nego kao strogog službenika pred zatvorenom rampom, koji odlučno odbija svakog tko pokuša preći granicu. Saturn je, rekosmo, jedini planet koji je okrenut vani, eksternalizator koji gura iz sustava, suprotno internalizirajućem Mjesecu koji je okrenut prema unutra. To van sustava, rekosmo također, može biti zona egzila i tuđine, ali isto tako i zona slobode. Za ovo potonje je važno prizvati u svijest ono o čemu je gore bilo riječi, da Saturn nije jednostruki nego dvostruki vladar, ništa više zemljanom Jarcu nego zračnom Vodenjaku. Ako dakle uvažimo da je i zračni Vodenjak Saturnov „dom“, onda bi nam se morala otvoriti i zračna dimenzija Saturna, kojom ga možemo nešto rasteretiti njegova turobnog, teškog, stezajućeg, „saturnine“ imagea. Zračna narav je uvijek slobodarska, i zato za Saturna važi da ne postavlja granice nego upravo podstiče njihov prelazak ili da ne stimulira stezanja i skupljanja, nego naprotiv puštanja, popuštanja, opuštanja, otpuštanja. Zrakoviti Saturn definitvno nije onaj koji drži nego onaj koji pušta, od-pušta u slobodu. Ako je pod Jupiterom oteklo, nije pod Saturnom opet steglo, nego puklo i oslobodilo se. I jedan i drugi su centri-fugere = prema-vani usmjereni time što su s one strane Sunca, gdje je Saturn „zgotovitelj“ procesa. Saturn je dakle pod zračnim okolnostima anarhoidni planet koji probija obruče, razbija okove, stimulira liberterna stremljenja, podstiče ustanke protiv stega, normi, staleškog ustroja, posebice onog što je sito, oteknuto, svijetleće. U srednjovjekovnim likovnim prikazima (Kalendari, „djeca planeta“ itd.) je očigledno važio kao zaštitnik bjednih i potlačenih, i sam je takvim prikazivan, ali isto tako kao i pokrovotelj buna i ustanaka potlačenih (uberi sliku iznad). Kronos je sam kao mladić bio pobunjenik protiv častohlepnog oca, po strani to što je kasnije bio pljunuti ćaća. Po jednoj drugoj priči, po priči Justina, povjesničara iz 3. stoljeća je „Italski kralj Saturnus bio čovjek tako izvanredne pravednosti da pod njegovom vlašću nitko nikom nije robovao i nitko nije imao privatne posjede, sve se djelilo i bilo zajedničko. U znak sjećanja na takav način života je za fešte Satunalija bilo dopušteno da robovi odlaze za stol sa svojim gospodarima.“ Već je u motivu „vanitas“ sadržana Saturnova kritika centara moći, ukazom na šupljinu pohlepe, moći, častohlepja, taštine. Saturn je planet koji od ljudi čini out-sidere, eremite, askete, kiničare; decentrira ih iznutra i izvana, „gasi“ ih, „suši“, čini ravnodušnim, ravnodušnim prema sebi, prema refleksijama sebe u javnost, prema vrijednosnim sustavima, otupljuje na zov svjetlucavog, auratičnog. Može se reći da kad je 1917, u sumrak monarhija i imperija, Saturn ušao u Lava, posebice kad su boljševici došli na vlast, da je nastupilo „pomračenje Sunca“ – pogašena su sva svjetla i sve reflektirajuće je zatomljeno; bukvalno je likvidirano sve što ima veze sa svjetlom, bашa cветлость, kruna (od corona=svjetlo), dotadašnje staleške stars, uništena radialnost društva, sva glorija (=svjetlo) i luksuz (lux=svjetlo), i postuliran novi, zagasiti čovjek, proleter uniformiran u sivi trljiš, izravnata ljudska masa. Saturn je nepotkupljivi ravnatelj: kao što na kraju puta sa kosom izravna kmeta i kneza, i kao što izravna dušu, dovede je do apátheia stanja lišeći je žudnje, tako i ravna društva, rastura rangove i privilegije, osvješćuje potlačenog da uvidi svoju klasnu situaciju, zalaže se takoreći za uvođenje cjelogodišnjih Saturnalija bez granica. Saturn je disocijativni planet, isto kao što je i Zrak disocijativni element, zato se ovaj u Zraku osjeća na svom, u svom dom(icil)u. Monopole i koncentracije moći ne vole ni Saturn ni Zrak, oboje su equalisti i egalitaristi (zato je npr. ekvilibrirajuća Libra i žicohodač Blizanci znak balansirajućeg Zraka).
Ali, da budem još svetogrdniji, ni pod zemaljskim okolnostima Saturn nije ograničenje. I Zemlja sadrži u sebi moment disocijacije. Kad se čestice vode skupe na jednom mjestu odmah će asocirati u uniju, dok će čestica pjeska odbijati svaku asocijaciju sa bratskim česticama i ako ih u šaci stiščemo svom snagom. Pa i kad “curi” i klizi kroz prste, ponaša se kao voda, znamo da pjesak nije unija nego “atomizirana” porcija. Element Zemlja kao kruto agregatno stanje voli pukotine, mrve, krhotine, i toliko ne voli sastavljanja rastavljenog da joj možemo pripisati imanentnu atomizirajuću „sklonost“ (Jens Soentgen), kao i Zraku/gasu koji je elastičan samo zato što odbija asocijacije. Saturn jest granični planet i označava granično, kao “zemljanin” postavlja čak i granicu, ali ne onom unutar nego onom van granica. Saturnova tvrda kora, rožnato epitelno tkivo (vanjsko) je podebljana granica, ali sa zadatkom da štiti meko, vlažno i receptivno unutarnje tkivo. Kao „zemljanin“ on okorjeva, gradi koru ali ne stišće, ne postavlja limit djelovanja. Kora je saturnovski pozicionirana, uvijek krajnja i vanjska, osim toga, ćuti se otuđeno, kao vanjsko, s one strane našeg impresibilnog unutra. „Mrtvo“ tkivo kore na tabanima bosonogog ili na papku stoke je ovanjščeno tjelo, isto kao što je racionalnost ovanjšćeni duh (opredmetiti, osvjestiti, objektivirati, pojmiti) koji se isto tako ćuti otuđeno i nereceptivno. Zato je Saturn u neoplatonskim, mitografskim i renesansnim vizijama duh, nadodao bih, okorijevajući duh onako kako ga je imagnirala filozofija života (Lebensphilosophie), kao „antipod duši“ (Ludwig Klages), znači Mjesecu koji vlaži, mekša, stapa, srasta, mehaničko prevodi u organsko, pobrine se da u neživom proklija život. Ili riječima Karl Jaspersa – „Kao što stabljika biljke za život potrebuje jedan odrvljeni „skelet“, tako i život (čovjeka) treba racio; ali kao što odrvljenje u krajnjoj liniji stabljici oduzima život i čini od nje goli aparat, tako i racio tendira odrviti svu dušu„.