Author

Published on

Contents

AGREGATNA STANJA

Svaki od vidova materije koje znamo sa periodnog sustava elemenata ima na jednom imaginiranom termometru svoje “crvene linije” gdje termo-kinetička energija i vezivna energija čestica nadvladaju jedna drugu. Na tim pragovima materija skokovito mijenja svoje stanje u pravcu više reda odnosno više nereda, odnosno u pravcu veće ili manje socijalnosti čestica. Kad se termička energija digne do praga kojeg zovemo talište, vezivna energija čestica izgubi do te mjere na važnosti da ove više ne žele stajati šturo u stroju nego zaplešu grupni valcer na poticaj. Kad toplina pređe prag kojeg zovemo vrelište, sve sile podruštvljavanja iščeznu i svaka čestica ponaosob otpleše neku svoju piruetu. I na kraju, kad termička energija pređe prag tzv. ionizacije, same čestice padaju u ekstazu samo-demontaže, obrušavaju se, pucaju im ljuske i jezgra, i kad potom „krhotine“ zalutaju u stabilnu česticu, energetiziraju je i ova se okruni svjetlošću kad se istog rastereti – to je onda plazmatično stanje.

Shematski prikazano to ovako izgleda:

Kruto	Kinetička energija < Duga i kratka vezivna energija
Tekuće	Duga vezivna energija < Kinetička energija < Kratka vezivna energija
Plinovito	Duga i kratka vezivna energija < Kinetička energija
Plazma	Sve vezivne sile uključujući i intraatomske < Kinetička energija

KRUTO vs TEKUĆE AGREGATNO STANJE

Kruto i tekuće agregatno stanje čine zajedno voluminoznu, „kondenziranu“ materiju koja slijedi vlastitu logiku u odnosu na druga dva agregatna modusa. Čestice su ovdje u dobrosusjedskim odnosima i nastupaju kao kolektiv za razliku od čestica plinovitog i plazmatičnog stanja, kojima je kinetička energija nadvladala svaku socijalnost, tako da ove potpuno otkačene zuje okolo svaka za sebe. Fenomenološki ova dva modusa materije također odskaču od preostala dva. Za razliku od „imaterijalnih“ gasa i plazme karakterizira ih težina i tromost, voluminoznost, gustoća, opipljivost itd.

Kod krutog agregatnog stanja su čestice fiksirane, odnosno slabašno titraju ili se rotiraju oko svoje osi na njihovom jasno definiranom mjestu u rešetki materije, u svakom slučaju samo do praga tališta, iznad kojeg stabilnost uzajamnih vezivnih snaga bude do te mjere iziritirana da si ove uzimaju slobodu mjenjanja relativne lokacije. Kruto tijelo ima pravilnu strukturu, kristal mu je prirodna forma. Neprirodna bi bila amorfno tijelo, koje nije ništa drugo nego ukrućeno tekuće stanje, u kojem je “zamrznuta” struktura tekućeg kaosa (npr. staklo). Kristali su i materija u najvišoj mjeri reda. Mikrostruktura čistih kristala ima do te mjere strog, periodični red da njihova molekularna struktura strši napolje, kao u primjeru Kalium-permanganata:

Veze čestica u rešetkastoj strukturi jednog idealnog krutog tijela su tako stabilne da se jedan komad ovog tijela ne može zasebno tretirati neovisno o cijelini, uvijek cjelo tijelo šturo reagira na sile i zakretne momente. Idealno kruto tijelo je krto tijelo, dakle tijelo koje radije puca nego se savija. Zbog toga je materija u vidu sirovih minerala bliža idealu krutosti od npr. čistih metala koje karakterizira izvjesna doza elastičnosti ili plastičnosti. Za razliku od čestica idealnog krutog tijela koje se šturo drže jedna druge, čestice rastopljenog tijela su otpuštene iz prisile strukture, uživaju slobodu pozicioniranja, mogu se neograničeno kombinirati i iznova se organizirati, uvijek u jednom druželjubivom modusu.

Odlučujuća diferenca krutog i tekućeg agregatnog stanja i osnovni smisao njihove polarnosti se odnosi na pitanje – struktura ili odsustvo strukture? – što se fenomenološkom oku nudi kao pitanje forme. Ako bacimo na stol nekoliko kocaka leda koje smo izvadili iz pretinca za duboko zamrzavanje i kontempliramo o stanjima prije i poslije, H2O kao kocka leda će se pokazati u posjedu jednoznačnosti, postojanosti, samoidentičnosti forme, dok je prije zamrznuća bio jedna pokretno-pasivna, formalno neodređena supstanca koja se u potpunosti ponašala formalno komforno prema svim silama koje joj se nameću. Pseudoforma tekuće vode fiksirane u posudi se suštinski razlikuje od forme zamrznute kocke leda. Ona iznutra ne investira ništa da bi održala formu. Idealno kruto tijelo nasuprot tome ne samo da formu održava samo iz sebe, nego u svojoj postojanosti kao kakva tvrđava odolijeva svakoj opsadi izvana. To je stanje u kojem vlada beskompromisni (strukturni) red i mir koji ne haje za zbivanja napolju. Dok je komad krute materije pasivan i inertan ali moćnim silama brani svoju arhitekturu, za tekućinu se može reći da je u svojoj pasivnosti potpuno defanzivna. Ali sa aspekta receptivnosti bi se tekućina mogla uzeti kao aktivna ili „živa“ u smislu kooperativnosti ili reagibilnosti, dok bi komad krute materije bio u stanju potpunog tupila. Ako se voda u smislu tekućeg H2O uzme kao opći princip tekućine, kao što ju je zamislio istraživač vode i njenih strujanja Theodor Schwenk, koji ju je nazivao „pra-slikom tekućeg“ ili romantičar Novalis „pra-tekućim„; i ako se pored njene bezkarakternosti u smislu besformnosti uzme u obzir i njena bezkarakternost u smislu bezbojnosti, bezukusnosti, bezmirisnosti, i istovremeno sposobnosti da boje, ukuse i mirise udomaći u sebi, onda nam se na uviđaj nudi jedna dublja dimenzija pasivnosti tekućeg. Ako tome još pridodamo i njene osobine prozirnosti i reflektivnosti kojima drugom daje prostora da se pokaže kroz nju i na njoj, onda se tekućina pokazuje kao jedno savršeno biti-za-drugo stanje koje sa drugim bezrezervno kooperira.

Zanimljiva je i činjenica da kod odsustva svih vanjskih sila kao npr. u bestežinskom prostoru, zbog form-minimirajuće površinske napetosti, tekućine zauzimaju kuglastu formu. Znači jedina forma koju iz sebe same zauzima jedna porcija vode je kugla. Međutim ta krajnje labilna tvorevina je prije stanje napete formalne latentnosti nego što bi bila stvarna forma. U tom lebdećem stanju porcija vode kao da čeka na žig neke eksterne sile. Uz to je zanimljivo da se zbog površinske napetosti kuglaste porcije vode njena površina ponaša kao neka vrsta izolirajuće membrane ili „kože“ (što koriste insekti gazivode), pa ipak ako se toj vodenoj kugli jedna druga dostatno približi, ne samo da će pokazati kooperaciju nego će iznenađujuće skliznuti u potpunu kuglastu uniju s istom. Da je lebdeća kapljica stisnuta u sebe nije izraz njene samodovoljnosti nego je to naprotiv grč njene nedostatnosti. Kruto tijelo je nasuprot tome potpuno nekooperativno i dovoljno samom sebi. Tako imamo na jednoj strani krajnje labilnu, hipersenzibilnu kuglu i na drugoj tupo, formalno stabilno kristalno tijelo koje naginje vanjskom formom oslikati šturu, mrežastu unutrašnju strukturu jednostavnih, uglastih geometrijskih tjela.

Forma znači trajanje. Tamo gdje je golo trajanje, gdje se ništa ne mijenja, tamo je i odsustvo vremenitosti. U jednoj fotografiji je vremenska dimenzija odsutna, zamrznut je jedan moment toka vremena, vrijeme je ovdje takoreći stalo. Dok je kod snapshot-a jednog krutog tijela faktor vrijeme irelevantno jer se ono prije i ono poslije se ne razlikuju, kod snapshot-a jedne tekućine vrijeme je bitan faktor jer je svaki moment specijalan. Tekućina kao stanje materije je rekosmo konformno sa svim akutnim silama, promjena je ovdje implicirana. Može se dakle reći da kruta tijela oponiraju rijeci vremena, ne haju za vrijeme, kao kakva hridina u rječnoj bujici. Isto tako se može reći da tekućina protestira protiv koordinata prostora i zakona prožetosti. Ponaša se indiskretno, ne poštuje prostore koja su zauzela druga tjela i skrnavi njihove granice. Koordinate su joj samo momentane, kao da zbunjuje utisak prostornosti poigravajući se s njom. Zato je sasvim podesna da oslika stream of consciousness, nudi se već na prvu loptu kao simbol vremena, upravo zato jer je tekućina suštinski stream. Sam izraz „tekućina“ ukazuje na njen suštinski moment – teći, zauzeti stanje strujanja. Već samo činjenica nepodesnosti tekućine da si sama postavi formu, ukazuje na karakter pokretljivosti. Ona nikad nije dovoljno stabilizirana, štoviše ona je u ovom relativnom smislu utjelovljena labilnost, kao što je kruto tjelo suštinski stabilno tjelo tj. tjelo u kojem su sile unutar tjela perfektno izbalansirane. Tekućina i na najneznatnije sile reagira hipersenzibilno, kao da je napeto podešena za pokret. Na jedan mali daščić vjetra površina mirnog jezera reagira sa namreškanim pokretima kao da pozdravlja impuls vjetra. Tinta kapnuta u vodu nakon izvjesnog vremena sama od sebe potpuno difuzionira sa vodom jer se i stabilizirana voda iznutra kontinuirano kreće. Može se reći da ne samo u heraklitovu rijeku nego i u najuravnoteženije mirne vode čovjek ne može stati dva puta. Suština tekućeg se iscrpljuje tek u nestabilnom stanju – onog momenta kad je prenijeta u pokret. Mirna voda u čaši se čisto optički može pobrkati i sa zaleđenom, tek u stanju pod uplivom sila kao npr. njena izlijevanja stičemo izvjesnost da nije u krutom modusu. Može se dakle reći da tekućina za razliku od krutog tijela ima karakter procesualnosti. Sublimirano uzeto: „vodenom“ duhu se stvari samo doimaju kao stvarne i supstancijalne, u suštini su samo usporenost toka ili promjene koja izmiče fiksirajućem umu, kako je zamislio Heraklit, dok bi „zemaljski“ duh reprezentirao „filozofiju krutog tijela“, tipičnu kod Zenona Eleanskog za koga je samo nepromjenjivo stvarno i svaka promjena iluzija.

Kruto tjelo je vrlinom otpornosti i samodosljednosti forme pod najrazličitijim okolnostima odvojeno, izolirano, zatvoreno, samodostatno, nekooperativno. Masivna pepeljara od stakla na stolu leži izolirano, sama za sebe, sasvim konzekventna u svom formalnom kontinuitetu i odbija svaki pokušaj utjecaja na nju: odbija se prožeti sa bilo čim s čime dolazi u dodir – sa stolom na kojem leži, sa rukom koja je drži, sa zrakom koji je obavija – leži tu na stolu jasno i beskompromisno sama za sebe, ne daje ni uzima. Sa drugom pepeljarom je možemo ujediniti samo ako ih obje konvertiramo u stanje iznad praga tališta. Ako bi smo bili dovoljno uporni da to izvedemo u stanju ispod praga tališta, dobili bi smo još znatno više odvojenosti nego što je bilo. Jer tijela u krutom modusu principijelno obitavaju samo jedno-pored-drugog i nikad jedno-u-drugom. Prostor koji je zauzelo jedno kruto tijelo je zauzet prostor, drugo takvo tijelo ga istovremeno ne može zauzeti. Suprotno tomu, jedna porcija tekućine bez problema dijeli zauzeti prostor sa drugom porcijom tekućine, čime su dva na jednom, ili još bolje, jedno iz dva. Ako na jednu kapljicu vode pipetom stavimo drugu kapljicu vode i potom jednu kocku leda stavimo na drugu kocku leda i sagledamo razliku, na jednoj strani će se pokazati „ekstaza radosti“ dviju kapljica koje su jedna drugoj skliznule u zagrljaj i svoja izolirana bivstva bez ostatka ukinula u organskoj cjelini; i na drugoj dvije formalno istrajne kocke leda koje sa istom dosljednošću to odbijaju. Dva kruta tijela se načelno međusobno isključuju, nisu se u stanju „pointimiti“, za razliku od dvije porcije tekućine koje se međusobno prožimaju, potpuno difuzioniraju. Odnos krutih tijela može biti samo mehanički (kao npr. odnos dijelova jednog mehaničkog sata ili odnos biljarskih kugli), dok je odnos tekućih tijela samo organski (kao npr. organogeneza fetusa, srastanje kulturnih entiteta kao i diverzne emergence). Prvo se sklapa, drugo stapa, pretapa, raste. Isto tako, kad kapljica vode dodirne neko porozno kruto tijelo kao npr. kocku šećera onda ona ne poštuje granice, kao što to čine dva kruta tijela u dodiru, nego ovu natopljava, mekša joj među, navodi je na nestajanje, ali i sama nestaje u njoj, pravi diffuzni prelaz jednog i drugog. Tekućina dakle ne samo da je formalno labilna, nego u dodiru sa prijemčivim materijalima pokazuje karakteristiku besformnosti prelaza ili postepenosti, ona prožima i natapa. Tinta koja kapne na meki akvarel-papir se gradualno širi, gubi konturu, nestaje, difuzno se oslikava. I to je svijet vodenog elementa – rastočene, difuzne granice, prožimanje, finoća, identifikacija.

Navlažiti, smočiti, ili učiniti mokrim, drugim riječima, prijanjati ili vatati se na druga tjela ili porcije materije je sposobna samo tekućina/voda. Pritom se vlaga na nekom tjelu ne zadovoljava samo time da ostane na površini nego odmah prodire unutra ako tjelo dopušta, odnosno ako je porozno ili posjeduje minijaturne unutrašnje šupljine (čak se i na gas vata i tvori vlažnost zraka). Gas je posvuda, vani i unutra ali ne „vata“ se na tjelo, i kad je unutar tjela nikad se ne pointimi sa njim, uvijek je strano tjelo u tjelu i može ga može napustiti bez ikakvih tragova. Za razliku od gasa, tekućina se upije, natopi u stvar i promjeni je ili bar ostavi traga (izuzmimo živu). Umak od rajčica na bjeloj košulji ostaje i kad tekućina ispari, pa čak i kad isperemo to mjesto. Voda kojom zalijevamo cvijeće je brzo upijena u zemlju, ali zanimljiviji je fenomen upijanja tekućine na gore – kapilarnost (što je cjevčica, pora, šupljina, pukotina u tjelu manja to se nivo vode kohezionim i athezionim snagama više diže). Ako npr. držimo kocku šečera sa samo jednim njenim uglom u čaju, tekućina će se s vremenom „okupirati“ dobar dio kocke. Tako možemo reći da je tekućina jedan indiskretni modus materije koji ne mari za prostornost i zakone prožetosti, za granice tjela, zauzima ih, ušuška se u njima i mjenja ih.

„Sklonost“ jednog idealnog krutog (Jens Soetgen: „Das Unscheinbare„), dakle krtog tijela, je pući i ići u krhotine. Jedno razmrvljeno tjelo nije nimalo bliže besformnosti nego kad je bilo iz jednog komada, štoviše, moglo bi se reći da je upravo to trijumf forme. Tekuće tijelo je nasuprot tomu uvijek besformnost. Dok se kruto tijelo može rezati, drobiti, mrviti, rascjepkati, na mrve, zrnad, krhotine, tekućinu ne možemo prenijeti u zrnato ili krhotno stanje, ako je i možemo dijeliti sa daleko manjom investicijom energije. Sa većom investicijom energije je možemo čak raspršiti u vodenu “prašinu”, kao što se možemo osvjedočiti kod dramatičnih fontana ili obala sa hridinama na vjetrometini, ali ono što je nemoguće je raspršene partikle vode skupiti bez da ove pune međusobnog afiniteta ponovno skliznu u cjelinsku masu. Pri dostatnoj blizini se djelići tekućine traže za stapanje, kao razvaljeni liquid terminator iz filma „Terminator“. Mekoću, glatkoću i odsustvo zrnatosti tekućine možemo plivajući doživjeti na vlastitoj koži. Nasprot tomu se kruto tijelo može do te mjere rafinirano usitnjavati da rezultat toga može biti i simulacija tekućeg agregatnog stanja kao npr. suvi pijesak i plinovitog kao npr. prašina. Međutim, ako pijesak u pješčanom satu curi ili teče, on ne može suptilno prodrijeti, ovlažiti, natopiti ili organski se ujediniti sa drugim tijelom, isto kao što njegovi partikli nisu to u stanju između sebe. Odnos njegovih zrnadi ostaje odnos krutih tijela, distancirajući, repulzivan, “suv”, bez afiniteta. Iz sitnih krutih djelića se principijelno ne može dobiti unija koja karakterizira tekućinu. Usitnjavanje krutog tijela je dakle ireverzibilno, može se drobiti skoro bez limita ali nikako ponovno ujediniti – zato je mrvljenje i „sklonost“ krutog tijela. Partikli pjeska se mogu pritiskati jedno uz drugo, ali to će uvijek biti trljanje i trenje, jer je otpor prema međusobnom prožimanju podržan sa moćnim mikro-snagama. Legura dva metala se izvodi samo u tekućem agregatnom stanju. Odnos krutih tijela je uvijek samo mehanički odnos, gdje jedno na drugo utječu samo izvana, kauzalno, kao u standardnom primjeru prijenosa kinetičke sile biljarskih kugli. Odnos kapljica među sobom je jedan sasvim drugačiji: one u izvjesnom smislu ne prenose silu, ne poštuju kauzalitet, jedna drugoj nisu uzrok, nego “utječu”, stapaju, srastaju, prožimaju jedno drugo i stvaraju na koncu jedno više od puke sume dvoje.

GASOVITO vs PLAZMATIČNO AGREGATNO STANJE

Fizika gasa

Riječ gas je nastala iz holandskog izgovora grčke riječi χάος = kaos. Ime je sasvim zasluženo – plinovito agregatno stanje je totalni raspad sistema. Ako kruto agregatno stanje ima formu i volumen, a tekuće nema formu ali ima bar volumen, gasovito agregatno stanje nema ni formu ni volumen. Čestice gasa uživaju neograničenu slobodu i u permanentnom su kretanju i sudaranju, što je na koncu odgovorno za njegovu ekspanziju. Pri tom dosežu brzinu oko pola kilometra u sekundi. Sudaranje se događa elastično, što u fizici znači da se kinetička energija ne gubi kroz deformaciju ili trenje nego se kao kod biljarskih kugli potpuno prenosi. To znači da je u uvjetima blaženog mira zračne bonace, na mikrokosmičkom planu, na snazi jedan potpuno razuzdani kaos bezbrojnih kolizija. Ovom se činjenicom možemo poslužiti da se ukaže na ogromni jaz između znanstvenog i fenomenalnog ili objektivnog i neposredno doživljenog.
Gas je faktički najprezentniji od svih agragatnih stanja, prisutan u svakoj pori, omniprezentan kao moćan omotač globusa (atmos=para, sphaira=kugla), međutim s obzirom na njegovu opažajnost je najodsutniji od svih agregatnih stanja. Ne možemo ga direktno doživjeti kao što možemo kruti ili tekući komad materije. Ali ne samo gas koji udišemo nego velika većina preostalih gasova su čulno nepristupačni, nevidljivi, bezbojni, bez mirisa i neuhvatljivi. U ovom su slični sa drugim fluidom, tekućinom, i pored toga ne odolijevaju silama deformacije, miješaju se, teku, struje, vrtlože se, uvijek su u pokretu čak i kad prevladava bonaca.

Gas ima prije svega ekstenzivni i ekspanzivni karakter. Svaki raspoloživi prostor teži ravnomjerno ispuniti i pri tom se hitro i elegantno kreće, razvlači i razrjeđuje. Biti skupljen na jednom mjestu je protivno njegovoj prirodi. Njegova prirodna aktivnost je uvijek u pravcu više razrijeđenja i manje zasićenja. Kako je na zemaljskim prilikama u ekspanziji limitiran silom teže koja ga je prikovala za planetu, on je onda preusmjeren na niveliranje gustoće. Bez gravitacije koja ga sili da bude zemaljski omotač bi ekspandirao neograničeno u svemirski prostor. Gustoća zračnog mora zemaljske atmosfere je proporcionalna snazi gravitacionog pritiska, tj. sa visinom atmosfere je gas sve rjeđi, sve do interstelarnog gasa koji ne trpi nikakav pritisak. Gustoća gasa je ovisna i o toplini. Volumen gasa je znatno senzibilniji na toplinu u odnosu na krute i tekuće fenomene i na nju reagira ekspanzijom. Ako ga grijemo u jednom hermetički zatvorenom tanku, njegov vapaj unutra da se izbalansira sa onim napolju će rasti do te mjere da će u krajnjem slučaju razvaliti tank da bi isukljao napolje i izjednačio se sa vanjskim prilikama. Dok otopljena kocka leda zadržava isti volumen i istu masu koju je imala u krutom agregatnom stanju, volumen sublimiranog ili isparenog tjela je pod uvjetima standardne temperature nekoliko tisuća puta veći od tjela u prethodećem krutom ili tekućem stanju. Para ili vodeni gas koji je grijanjem konvertiran iz tekućine je 1600 puta većeg volumena i zbog toga ima moć da pokreće lokomative. Ali ako gas i potpuno isključuje vis centripeta i zna samo za širenje, ekspanziju, ipak ulazi glatko u kompromise sa silama koje mu hoće reducirati volumen, dopušta se stisnuti u sebe. Apstraktnije rečeno, ima svojstvo kompresibilnosti ili tlačivosti, čime se jasno razlikuje od krutih tijela i tekućina. Ponašanje gasa nam time sugerira predstavu čestica sa jednim elastičnim repulzivnim poljem oko sebe. Zahvaljujući elastičnosti gasa (ali i materijala koji ga drži zatvorenim) možemo se automobilom voziti kao u lađi – zrak apsorbira sve udarce. To podrazumijeva i svojstvo amortizacije. U stanju je efektivno apsorbirati jednu koncentriranu silinu, što je u suštini njeno osipanje u mnoštvu malog pokretljivog. Ako se neki čovjek zašeprtlja i padne napod, velika je razlika dali je pod asfalt ili napuhani štramac. Čestice asfalta ne ulaze u kompromise i raspoložive su punoj koliziji, dok je u potonjem slučaju sabrana sila kolizije time kroćena što je raspršena u bezbroj parcijalnih (uključujuci i elastičnost štofa). Može se reći da je kroćenje sile jedno od osnovnih zadataka Zraka! Gas je time i elastičan. Dok jedno krto tijelo puca pod silama koje ga nadvlađuju, elastično tijelo im se povinjava sve dok traje pritisak. Ovdje je ekvilibrium elementarnih čestica elastičnog volumena pod utjecajem vanjskih sila najprije narušen i kasnije opet uspostavljen, što kod tekućih fluida nije slučaj. Amortizacija sama znači svojstvo mehaničkog balansiranja, ali zrak je načelno neumoran u balansiranju gustoće. Njegova je misija je niveliranje gustoće svakog prostora. Kad se na jednom mjestu promjeni temperatura, tenzija koja naraste je samo volja gasa za rasterećenjem u svrhu balansa. Vjetrovi nisu ništa drugo nego hitanje zraka da izbalansira termički izazvane „neravnine“, što veća razlika to veća snaga. Pri tom gas to radi krajnje rafinirano, on gladi i najtananije anomalije, što se najipresivnije pokazuje u prenosu zvuka. Zbog asocijalnosti čestica ili njihove averzije prema zgušnjavanju je gas i lagan. Rekosmo gore da jedna masa gasa potrebuje nekoliko tisuća puta veći volumen da bi dosegla istu masu jednog krutog ili tekućeg tjela, što znači da je isti volumen gasa odnosu na volumen jedne porcije krutog ili tekućeg nekoliko tisuća puta lakši. Gumena bova uronjena u vodu ili balon sa zagrijanim zrakom su pod silom uzgona jer im je gustoća manja od gustoće okoline. Isto važi i za vjetrove: vrući odnosno razrijeđeni gas hita na gore i izaziva sveopći pokret. U odnosu na kruta tijela i tekućine gas se doima kao bestežinska supstanca, sa nikakvom ili zanemarljivom inercijom. Skoro svi gasovi, posebno jednoatomski i plemeniti su transparentni, što znači da ne apsorbiraju svjetlo. Gas je posvuda među stvarima pa ipak ne postoji nikakva distorzija vizuelne percepcije, ako izuzmemo njegovu blagu siperziju u plavoj boji neba, sa zemlje gledano. Ako je gasu i svojstvena boja, onda je to uvijek blijedi ton, bez saturacije, kao i kod svih stvari smanjene gustoće.

Fenomenologija gasa

Osim konstatacije da je kompresibilan, da amortizira, da je fleksibilan i elastičan, zatim da balansira i da je lagan, ovom agregatnom stanju se, kao i svakom drugom, fenmenološki može ekstrahirati njegova „fiziognomija“, što u sublimnoj formi susrećemo u literaturi (vidi Gaston Bachelard-ove studije elemenata). Pa tako veli jedan od istaknutih elementarnih poeta Eduard von Mörike u njegovoj „Pjesmi o vjetru„:

Zavijajući, bučeći vjetre!Tamo i ovdje!Odakle si, reci mi!

Sausewind, Brausewind!Dort und Hier!Deine Heimat sage mir!

Oće reć‘, zrak je sav ćudljiv u svojoj pojavnosti, ima samo goli događajni karakter, nema trajnost i supstancu; nema kontinuitet koji karakterizira tvari i stvari, javi se često iznenada, dodirne i nestane kao nestašno dijete, ne odaje ni kuda ni otkuda; nema izvor kao što ga ima svjetlo, niti ima odredište kao što ga ima rijeka. To je pokret bez fokusa i usmjerenosti, ništa ne želi doseći osim balansa. Zrak je nastanjen na graničnim zonama bivanja i ne-bivanja, to je umalo pa ništa, materijal nestajanja, iščeznuća (“isparilo”, “u vazduh se pretvorilo“). Pokazuje se skoro samo indiretkno, kroz epifenomene kao ples lišća, vijorenje zastave, šum krošnje stabala, kroz cviljenje ili hučenje itd. Direktno ga osjećamo samo taktilno, ali i tu bez izvjesnosti njegova bivstva. Ako iznutra i okupira svaku stvar, uvijek je diskretan okupator, sa minimumom osvjedočenja svog prisustva. Ako izvana i opkoli svaku stvar, onda im se uvijek elegantno sklanja i u pirueti zauzima prostor iza nje ako je ova u pokretu. Ako i zaposjeda svaku prazninu, sam je praznnina svijetlu. Nije samo oku u službi, nego i uhu i nosu – nosilac je zvuka ali sam je nijem; nosilac je mirisa ali sam ne miriše. Drugim riječima, medijalnog je karaktera, posreduje bez da učestvuje, isto kao i voda.
Gas se pokazuje kao blagost, mekoća, nečujnost. Igra djece sa balonom u porculanskoj radnji je bez posljedica jer su sve kolizije amortizirane. Balon ispunjen gasom ne haje za sile teže i inercije, otpor zraka mu oduzima istrajnost pokreta, u što se moćemo najbolje osvjedočiti ako imaginiramo igru balonom napunjenim vodom ili pjeskom. Čak i oštrija ospoljenja zraka kao što su udari vjetra, ne samo da nemaju konstantnost, nego se ne uspijevaju sabrati u oštrinu, u bolnu silinu, uvijek udaraju dekoncentrirano, elastičnom površinom, meko, oblo, uglavnom prijajuće. Valja imati na umu da je svaki pokret zraka, i onaj potpuno podivljali, u mirotvornoj misiji. Zrak nije samo u svojoj aktivnosti blag, nego je po aktivnost drugog ublažujući: kroti silu, amortizira udar ili koliziju. U uvjetima bezračja bi ptičje pero palo sa balkona kao flaša.

Doživljeni dašak vjetra, topal ili hladan, je milovanje i osvježenje. Ne samo da se svojom nježnošću afirmativno odnosi prema subjektu, nego i djeluje „slobodarski“, ekspandirajući na tijelo, kao što reče jedan pjesnik: kao ljupki dodir iz nevidljivog koji nas mami ka nevidljivom, da se raskrilimo, dignemo, oslobodimo tijesne opkoljenosti tijelom i raširimo u prostranstva. Zrak dakle ima ekstenzivnu, opuštajuću, otvarajuću, oslobađajuću funkciju već samo u neposrednom dodiru sa njim. Ponaša se kao veselje – sve ode u širinu i visinu, usta, ruke, šake se opuštaju i prsti šire, šeširi lete u zrak. To je agregatno stanje koje ne poznaje oštrinu i intenzitet, nego je uvijek šarmantna, elegantna slabost. Kao što je blag, tako je i tih. I kad podivlja, huče i zavija ali ne izaziva oštre zvukove kao kod kolizije ili trenja. Zrak je sam uvjet zvuka, njegov medijalni vehikl, ali u odnosu sa sobom samim je potpuno nijem. Kruti fenomeni sami sa sobom škripe, klepeću itd. tekući brboću, žubore, šume, vatreni grme itd. U prenosu zvuka se pokazuje i izuzetna suptilnost ovog medija: ne samo da reagira na najtananiju silu, da ispunja svaku poru, gladi svaku anomaliju, nego do našeg aparata sluha prenosi i najfligranije neravnine, i omogućava rafiniranu komunikaciju. Ali valja podcrtati razliku u odnosu na drugi fluid: ako gas i prodire u najtananije šupljine, on ne pokušava biti apsorbiran ili postati sastavni dio štofa u kojeg je prodrijeo, kao što to tekućina radi koja se upija, natapa, apsorbira, transmutira, nego vodi takoreći i dalje paralelno bivstvo. Ako se krutom ili tekućem materijalu ubrizga gas, odnosno ako se uspjenuša i postane pjenasti materijal, onda štof gubi svoju homogenost, gustoću, težinu i solidnost. Pjena je suprotnost trajno važećem i zato se koristi kao metafora ili za nepostojanost ili za odsustvo supstance (morfem „bla“=mjehur, die Blase, blubbern). Sloterdijk je naziva „subverzija supstance„. Upjenjeni kruti materijali postaju porozni, „vazdušasti“, dobivaju u svakom slučaju na lakoći i fragilnosti, ili u drugom slučaju postaju spužvasti, meki i elastični. Kad more pobjesni ili se cola natoči, nastaje kooperacija vodenog i zračnog gdje je jedna porcija zraka upakovana u suptilnu membranu tekućeg. Mjehur ili pjena je vrhunac fragilnosti i nestalnosti, stidljiva tvorevina koja samo na dodir ukida svoje bivstvo.

Simbol najzasićeniji ovim elementom je pero. Pero je čisti produkt zračnog elementa, vjekovima naštimavano na zrak, senibilizirano na najmanji dašak povjetarca, organizirano u svrhu prevazilaženja težine. Sastoji se od kreatina i koristi sve prednosti ovog materijala. Od kreatina je izgrađen uglavnom onaj instrumentalni dio životinja koji interagira sa vanjskim, oklop, rogovi, kosa, nokti itd. Može biti čvrst i stabilan, ali i fin, lak i savitljiv, u ovisnosti o potrebama vrste. Osnovna potreba letećih stvorenja je optimalno interagiranje sa zrakom, elastičnost i lakoća. Pernato odijelce ptice sačinjava otprilike samo 5% njene težine. Batrljica pera je šuplja u svrhu lakoće. Kad nam perce sleti na rame izmiče našem opažaju, kao i kad sleti sa ramena. Jastuci su se punili perjem ili paperjem, da bi bili laki i svileno meki, kao što je i sam ovaj element. Pera pernatih životinja su uostalom posebno podesna za biološku komunikaciju farbama i formama – priroda piše rado po njima. Ali pera pišu i sama: čovjek je koristio guščje pero za pismenu komunikaciju vrlinom šuplje batrljice koja može skupiti i pohraniti tintu u sebi. Batrljica pera se koristila i kao trzalica za žičane instrumente zbog istih kvaliteta koje potrebuje let. Ali pero je korišteno i tamo gdje sporazumijevanje više nije koristilo – da bi izbalansiralo let strijele. Perje je sastavni dio mitoloških bića koja naseljavaju nebesa. Hermes ima pernata krilca na sandalama ili šljemu. Egipatski Bog Amun koji je između ostalog Bog vjetra, nosi pernatu krunu sa plavim paunovim perjem. Anđeli su nebeska bića sa pernatim krilima koja nastanjuju više spiritualne atmosfere. Nebeska božanstva, vilenjaci, anđeli se uvijek prikazuju kao elegantna bića leptosomnih konstitucija, kao što je i zračni čovjek.
Sve zračno je blijedo i svjetlo, prožeto svjetlom, bez saturacije, tamnih i gustih tonova. Ne samo zbog svoje razrijeđenosti, nego i translucencije. Na njemačkom se adjektiv svijetao („licht„) koristi i za prorijeđeno, sa većim rastojanjem djelova među sobom, npr. „svjetla“ šuma („ein lichter Wald„).
Sve što je lako, tanano i rasprostrto koketira sa ovim elementom i tendira nastaniti visine; pero, krila, jedra, napeti papir zmaja, javorovo sjeme itd. sve što je lako, tanko do translucentnosti i velikih, blago napetih površina. Impresivan primjer senzibilne naštimanosti na najfinije pokrete zraka, lakoće, elegancije, (pro)zračnosti su artistički konstrukti umjetnika Theo Jensena, koji ožive u kontaktu sa svakom zračnom strujom, i koji su najvećim dijelom praznina:

Plazma

Plazma je “radiant matter” (William Crooke), zračeća materija, ili svjetleći gas. Plazma-fizika se bavi gasovima koji isijavaju svjetlo. 99% svega svijetlećeg je plazma. Ovo je modus materije koji nastaje kad termička odnosno mikro-kinetička energija dosegne takav intenzitet da se čak i stabilnost strukture atoma ne uspije održati. Pod takvim okolnostima pozitivni i negativni dijelići atoma napuštaju svoje stabilne pozicije i radije švrljaju okolo nabijeni elektricitetom, svako za sebe. Za razliku od neutralnog gasa, plazma je ionizirana, električna, svjetleća supstanca koja reagira na električna i magnetska polja. Ako jedan slobodni elektron uleti u prostor unutar ljuske nekog atoma, vezani elektron tog atoma je tako energetiziran da se ovaj udalji od jezgre u putanju bogatiju energijom. Kad se potom vrati u svoju ustaljenu putanju siromašniju energijom on se orgazmički rasterećuje te darovane energije u kvantu svjetla. Zato su plazme svjetleća stanja. “Najautentičnija” plazmatična tijela su zvijezde, jer je gustoća plazme u njima nenadmašna. Iz istog razloga je plazma daleko najčešći modus materije u univerzumu, takoreći, standardno stanje materije, bez obzira što se nama doima kao čista egzotika.

Fenomenologija svijetlećeg

Vatra čini dobro, kad je krotiš pobro – zaarlauče jednom Friedrich Schiller dok je štimao gusle (Wolthätig ist des feuers macht, wenn sie der mensch bezähmt, bewacht). Vatra je proždrljiva zvjer koja uvijek treba prismotru, Bachelard bi pridodao: u doslovnom smislu riječi. Vatra se plodi (iskra), umnožava, diše, ždere sve što se može variti i ostavlja ekskremente za sobom. Ono što ona onako drastičnih boja, nervozna, zračeća signalizira je žderanje, destrukcija, zona opasnosti. Ali ono što je odlučujuće za fenomen plamena je da je to izuzetni intenzitet čulnog prisustva, sublimni tremendum i fascinosum u odnosu na neopipljivi, nevidljivi i nečujni Zrak. Zrak je nevidljivi i Vatra svjetlonosni gas, uslov vidljivosti, prvi ekstenzivna i drugi intenzivna „pneuma“. Kao što vatra proždire sve našto naiđe, tako guta i našu pažnju. Zrak nas ne izaziva ničim, ne daje nam nikakav materijal za fokusiranje. Iako sa svim u dodiru ne dira ništa, iako sveprisutan stidi se naznačiti svoje prisustvo kao da mu je prezentnost bolna. „Svjetlo je genius vatrenog procesa“ – veli idealist Novalis. Element Vatra je suštinski svjetlosni fenomen: intenzivno naznačuje svoje prisustvo, impresionira, zove, mami, uvijek je skupljen na jednom mjestu – za razliku od Zraka koji je svugdje i nigdje. Samo karakter radijalnosti zračečih linija svjetlosnog izvora, kao i gradijentalni intenzitet odslikanog svijetla po okolnim objektima ukazuju na njegovu jednoznačnu lokaciju. Svjetlo je energetsko rasterećenje jednog atoma i iz tog mikrokosmosa se kao zračenje širi geometrijski pravocrtno u svim mogućim smjerovima. Zato je svijetlo u osnovi punktualnog karaktera. Ako je dakle Vatra radijalno zračeća punktualnost sa apsolutno stabilnim i strogim ravnim linijama iz jednog središta, onda je opozitni Zrak ne samo labilnost, nemir i nestalnost, nego suprotnost svakom zgusnuću, čvorištu, sidrištu, centriranju. Njegov ekstenzivni karakter voli velike prostore kojima se prostire, razvlači se preko širina i daljina, grozi se svake zatvorenosti. Objektivno su zrake jednog svjetlosnog izvora ekspanzivnog karaktera, šire se od izvora u svim smjerovima, ali subjektivno, u neposrednom doživljaju – i to je ovdje odlučujuće! – ne evociraju ekspanziju nego upravo suprotno – centriranje, koncentriranje, sažimanje, postavljanje prostornog središta. Znači, ako Zrak i Vatru uzmemo intencionalno, onda je prvo intencija gubljenja, fenomenološkog ništavila, nestajanja u ekstenzitetu, nevidljivosti, neopipljivosti, dok je Vatra suprotstavljena intencija sažimanja u jednoj točci, rasta prezence, intenziteta.

Svjetlosne zrake imaju neumoljivu pravocrtnost, konstantnost, odlučnost i nepomućenost u odnosu na pokret zraka koji nigdje ne pokazuje trajanje, istrajnost vektora pokreta, sve je slabašno, lelujavo, nemirno i nestalno. Kad se sunčev zrak nakon divljanja oluje probije kroz guste oblake (god rays), u jednoj egzaktno ravnoj liniji, nedirnut metežima i nemirnim strujanjima atmosfere, doima se u izrazitom kontrastu sa oblacima kao da pripada jednom višem redu stvari. Sunce je u dubini svoje čisto vizuelne simbolike uvijek važilo kao princip božanske omnipotencije, kao stvaralački apsolut u svjetlo-metafizičkom smislu: svjetlo kao stvarajuća energija koja kad ozrači tminu=ništa stvari dovede do vidjela=bivanja, daruje im takoreći uslovno bivstvo.

Svjetlosni izvor je uvjet vidljivosti, i vrhunac optičkog intenziteta jednog prostora. Radijalna usmjerenost svjetlosnih zraka već samo geometrijski upućuje na njihovo izvorište, objektu daje atraktivnost (lat. attrahere = vući na sebe) i prostoru centralnu intenciju. Zrake takoreći idu k oku i zovu ga na izvorište. Na ovaj način zračeći objekti (oltari, sveci, radijalno poslagane latice cvjeta i sl.) vizualno vuku na sebe i podcrtavaju svoju važnost.

Svjetlosni izvor izaziva “oponašanje” u vidu refleksije svijetla na okolnim tjelima, njihovog pasivnog sijanja, čime je okolina uni-formirana. Utoliko sadrži idealističku semantiku, u smislu da sugerira ideal ili vrijednosni uzor. To oponašanje je međutim uvijek pasivno i nepotpuno. Pošto zrake ne obavijaju solidna tijela ili ih ne ispunjaju, nego su strogo pravocrtna, nastaju sjenovite zone na njima – za razliku od samog izvorišnog “majestetstva” koji je obdaren imunitetom na sjene. Dakle, kad zrake obasjaju jedan predmet, onda taj predmet nije energetiziran, doveden do stanja gdje on sam emitira, nego samo površno imitira tj. pasivno reflektira svjetlo. Ta refleksija je takva da je uvijek ona strana predmeta svjetlom „blagodarena“ koja je okrenuta izvoru – i to je ono što opet upućuje na centralnost situacije. Kao da izvor nije imao namjeru napraviti konkurenciju nego samo devocirajući publikum.

Pri tom je i prostorna distanca od značaja. Uvijetovanost intenziteta odslikanog svijetla o udaljenosti od izvora također sugerira centar ili izvorište. Simbolički je sve ono bliže svjetlu bliže „savršenstvu“ (kao apostoli ili prvi red povjerenika jednog gurua), dok je ono dalje, odnosno manje zahvaćeno svjetlom, nesavršenije. Po neoplatonističkoj etici, na rubu dosega svjetla počinje čisto zlo ili je ontološki uzeto tamo već negacija bivstva. Po neoplatonističkim i rano-novovjekovnim optičkim metaforama o odnosu oka i svjetla su svjetlosne zrake stvoriteljska emanacija majestetskog “jednog” kojima ovaj donira bivstvo u momentu kad ih iz mrčine prenosi u modus vidljivosti. Zračeće “jedno” je bivstvo samo, dok emanirano svoje bivstvo samo ima, darovano mu je. „Ne postoji ništa vidljivo na ovom svjetu, što je u većoj mjeri simbol Boga od Sunca, koje najprije samog sebe prosvijetli bivstvom vidljivosti, pa potom nebeska tjela i na kraju ovdašnji svijet“ – reče Dante. Kako je u pitanju optička metafora, bez svjetlosnog izvora se samom oku nudi samo golo ništavilo. Za to postoje i odgovarajuće metaforičke fraze, kao u primjeru: „u mrak ne-bivstva pristići“ (Platonov Sophistes). Pri tom ove „donacije“ svjetlosnog objekta ne podrazumijevaju nikakvo odricanje, nije prenos sa jednog mjesta na drugo, jer “daritelj” ništa nije izgubio od svog “neograničenog izobilja”.

Da usput spomenem i nekoliko banalnih fenomena gdje svjetlo u odnosu sa predmetima disperzira – što odgovara zračnoj prirodi. Stvari mogu na sebi, u sebi i kroz sebe disperzirati svjetlo. Prvi su solidni predmeti kojima samo površina osipa svjetlo i uništava njegov izvorni snop, naime predmeti hrapave površine (postoje i oni koji gutaju sve frekvencije svjetla – crni predmeti), dok oni savršeno glatke površine, vrhunski imitiraju izvor (ili cijelu svjetlosnu situaciju), takoreći imaju ne oslikani nego svoj vlastiti flare koji može napustiti granice objekta, kao kod intenzivno svjetlećih izvora. Drugi su translucentni predmeti koji propuštaju i osipaju svijetlo u sebi, pa izgledaju djelomice kao da su sami emiteri, kao npr. ruka i voštanica koje se obe doimaju kao da imaju unutrašnje svijetlo. Treći su translucidni predmeti, oni koji propuštaju svjetlo ali ga disperziraju, kao npr. oblaci.

Intenzitet vs Ekstenzitet

Sažeto uzeto bi najapstraktnija ili najsveobuhvatnija formulacija polarnosti Zraka i Vatre bila slijedeća:

Vatra = Intenzitet
Zrak = Ekstenzitet

Latinski morphem ten znači imati u sebi intenciju, biti usmjeren, zbog čega “tendirati” znači stremiti-ka, a kako stremljenje podrazumijeva napetost, onda je “tenzija” biti-napet (moguće je da i izrazi „težnja“ i „težina“ imaju veze s ovim). Shodno tomu je “tenzitet” sa prefiksom “in” – „centripetalni“ pokret, sila koja skuplja i centralno stišće jedno uz drugo, rast, povećanje ili napeto zgusnuće, stremljenje u sebe, zbijanje, koncentriranje. I zato je “tenzitet” sa prefiksom “eks” „centrifugalna“ težnja, dakle „tenzija“ upravo protiv tenzije zbijanja – širenje, relaksacija, opuštanje.
U fizici je intenzitet količina Energije po površini i vremenu. Pojednostavljeno rečeno, intenzitet je puno u malo, ekstenzitet malo u puno. Element Zrak jača kada povećamo sadržajne okvire u pravcu smanjenja ili odsustva tenzije, do nastanka ex-tenzije, relaksacije. „Ekstenzivna poljuprivreda“ znači malo sredstava (gnojiva, pesticida, mašina itd.) na puno obradive površine (povoljno za okoliš). Intenzivna je obrnuto. Statistički je intenzitet zločina ukupni broj pojedinačnih zločina u datim prostornim ili vremenskim okvirima. Visok koncentrat mirisa u jednom uskom prostoru je intenzitet mirisa; kad otvorimo prozor i provjetrimo čestice parfema ex-tendiraju, rasprostru se po prostoru, i miris izgubi na intenzitetu. Jezik tendira punktualnosti dati intenzitet. Čovjek je npr. sklon govoriti o intenzitetu svjetla ako mu je izvor punktualan, dok area light treba više da bi se opisivalo kao intenzivno. Isto tako je i intenzitet bola u tendenci punktualan.
Sa subjektivne perspektive gledano je intenzitet prodornost. Intenzivan utisak prodire u nas, „ostavlja dubok utisak“, ima veliko i duboko dejstvo. Intenzivnije farbe i mirisi su prodorniji. Sinonimi za intenzitet su dalje snaga, djelotvornost, učinak, zasićenost, žestina, silovitost, pritisak, napetost – svi oni adjektivi koji se mogu glatko izrolati iz vatrenog elementa (o tome kasnije).
Najfascinantniji od svih primjera intenziteta je geneza zvijezdanog sistema, naime kad se nakon gravitacionog kolapsa, kosmički gasovi postepeno zgušnjavaju i na kraju pod enormnim pritiskom mase/gravitacije fusioniraju u zvijezdu, koja onda majestetski zrači i moćno savija prostor prema sebi, i koja se svojim intenzitetom nameće oku i na svjetlosne godine udaljenosti.
Intenzitet je formula za sve fenomene Vatre, i iz toga se dalje izvode karakteristike kao oštrina, grubost, punoća, snaga, veličina, težina, visina, centralnost (o tome kasnije). Zrak je fenomen ekspandiranja u ništa, to je medijum kojeg previđamo, prazan, proziran, neopipljiv, nevidljiv, vječito između – to je ekstenzitet i formula za sve fenomene Zraka, za simboliku slabog, malog, lakog, finog, praznog, prizemnog, oblog, pokretljivog, elastičnog. Vatra je heroično-tragična težina, Zrak je vedrina i lakoća postojanja. Zašto se vatra pali u „teškim“ ili „velikim“ momentima pijeteta, pobožnosti, svečanosti? Zračni znakovi izravnavaju, balansiraju, amortiziraju odnose. Vatreni intenzitet se javlja u svemu što se koncentrira, u oštrom, u piramidalnom, u centralnom ali i vertikalnom redu. Također u tvrdom, zgusnutom, saturiranom; dok je zrak blijed, svjetao, razrijeđen, slab. Zrak se može neposredno osjetiti u momentu iznenadnog popuštanja napetosti, u slobodi, lebdećoj lakoći, u širenju, u doživljajima kad se rasteretimo sile teže. Trijumf Zraka je blažena ekstaza čestica koje iz napete točke zgusnuća hitaju u kaotičnu neodređenost. Trijumf Vatre je suprotno tomu implozija, koagulacija, stiskanje, tenzija, zgušnjavanje, homogenizacija. Zrak je kaotično stanje bez orijentacije, izgubljenost jedrilice na pučini; Vatra je orjentaciona točka u prostoru, svjetionik.

Fenomenologija agregatnih stanja