Što su Vatra i Zrak? (1. dio)

Contents

In-tenzija i Ex-tenzija

Rekosmo maloprije da je Vatra intenzivno, in-tenzija, sila koja skuplja, vuče prema unutra, napeto zbija, zgušnjava, koncentrira i Zrak ex-tenzija, sila koja osipa, razrijeđuje, ekspandira, opušta. Jedna hipotetička kaotična masa čestica prožeta Vatrom se neminovno počne zbijati na jednom mjestu i centralno organizirati. Tu je sad prostorni stožer i jedno atraktivno zgusnuće koje raste neuzaživih apetita, i koje se na kraju toliko naždere “materije” da ima i viška za isijavanje, sito se razgori i “okruni svijetlom”, kojim onda reklamira inkrement glorije i moći. Kosmički analogon takve vatrene in-tenzije je očigledno kraljica plāzma – Zvijezda – i njen satelitski sustav, zajedno sa njenom genezom, naime kad se iskonska magla zgusne u gigantski oblak do gravitacijskog kolapsa, potom se fuzija zakurbla, masa razgori i počne emitirati svijetlo, koje i svjetlosne godine daleko osvjedočuje svoje bivstvo (čak i kad bivstva više nema). Ono što zvjezda nije uspjela inkorporirati u svoju masu, kao da nije ni željela, nego je taj u njenom gravitacijskom polju zatvoreni ostatak ostavila da idolopoklonički potcrtava njenu gloriju.

Ako bi majestetski red Vatre odjednom prešaltao u zračni modus, smjesta bi izgubio stabilnost i počeo se obrušavati kao pješčani toranj na vjetrometini, dok se na kraju sve ne iznivelira kao da ničeg nije ni bilo. Zgusnuća su u zračnim uvjetima raspršena, čvorovi raščvorani, izolacije otvorene, veliko je sad raspršeno u prvobitno malo, koje se više ne dopušta uniformirati oko jednog normirajućeg središta. Jer element Zrak je ex-tensio koji otvara, osipa, labavi, demontira, atomizira, anarhizira, relativira, sve dok se svakoj čestici pivot nije pomjerio iz zajedničkog, tuđeg u vlastito središte, gdje je sad labavo pozicioniran, pomjerljiv iz središta u koje se opet elastično vraća. Svaki od partikla ima takoreći jedno elastično polje oko sebe, tako da se u svakom ka koliziji tendirajućem slučaju glatko izbalansira kompromis, nađe se zajednička rezultanta. Vektori sile se ne adiraju kao kad su sile Vatre na djelu, nego se subtrahiraju jedno od drugog do srednje vrijednosti. Otpori se uvijek fino ispipaju i na njih se suptilno naštimava – u protivnom svatko po svom. Iako je sad na snazi svevažeća sloboda, nije sloboda korištenja toljage, već ona koja isključuje trenja i kolizije i u kojoj nitko svoju putanju ne određuje autark nego uvijek u relaciji s drugim. Svatko je dakle slobodan od drugog ali i uslovljen drugim, podložan korekturi po mjeri drugog, spreman na kompromise i balans sa drugim. Tako Zrak u cjelini daje suptilno pokretljivi sistem labilne ravnoteže, koji hitro izbalansira anomalije; decentrirani, rizom-atični sharing-sistem, vrijednosno neutralnu i pluralističku konstelaciju, svijet bez supstancijalnosti, u kojem je podruštvljavanje istovremeno smisao i error sistema. Ovdje je sve u permanentnom kretanju, razmjeni, dinamičkom naštimavanju bez sidrišta – carstvo slobode i slučajnosti, i ne determiniranost iz jedne točke.

Važnost, značaj, vrijednost

Ako je Zrak ekstenzivni princip, on je onda i nestajanje, Vatra je onda nastajanje, rast inteziteta bivstva, prezence, važnosti, ili još najbolje – vrijednosti. Vrijednosti u smislu svega što vuče na sebe, što ostavlja utisak, čemu se stremi ili kao ono atraktivno, obožavano, strahopoštovano, imponirajuće, ali i ono orijentaciono, idealno, osmišljavajuće itd. Ovo je gdjegod i etimološki poduprto, ako npr. uzmemo da je njemačka riječ vrijednost=Wert etimološki izdanak riječi postati=werden. Ako s druge strane uzmemo da korijen leži u uert=okrenuti se ili wärts=prema, u pravcu, onda bi se njemačka riječ Wert=vrijednost odnosno engleska worth=vrijednost mogla uzeti kao prvobitna oznaka atraktivnosti (sreća da ovdje ne zalaze pravi jezikoznanci). Vrijednost je faktički nešto što suštinski cima, znači nije samo goli objekt opažanja ili mišljenja s one strane subjekta, nego su voluntativne i emocionalne sile u igri. Pod Vatra=Vrijednost mislim u prvom redu na doživljenu vrijednost: intenzitet bivstva, prezence, zasićenost važnošću, atraktivnost itd. dok je objektivna vrijednost kao količinska, materijalna ili duhovna (u smislu etičkih ideala) ovdje zanemarena. Na dubljoj razini tog doživljaja vrijedno hoće svjetliti, zračiti, da dobije takoreći imaginiranu “auru” ili da se pokaže kao nešto što obilježavamo metaforom veliko, visoko, pa i teško itd. Rast vrijednosti ili značaja na tom infantilnom nivou najprije ide zajedno sa imaginativnim rastom volumena, visine i svijetla. Da demonstriram na banalnom primjeru svojedobnog oslovljavanja ljudi od izuzetne vrijednosti: veličina – “Vaše veličanstvo”, “Imperial Majesty”, “Majesté Très Chrétienne”, “Kaiserliche Majestät”, „Ваше Величество“; visina – ”Vaše Visočanstvo”, “Imperial Highness”, “Très Haut” ili “Ваше Высочество”; svjetlo – “Illustrous Highness” (lat. rom illustrare=osvijetliti, iluminirati), “Erlaucht” (forma Part. Pret. od erliuhten=prosvijetliti), Ваша Светлость.

Da još jednom posjetim da je Vatra kad sve hrli na jedno mjesto, gomila i zbija se – prirast količine i gustoće (gravitacija ili atrakcija raste). Tamo gdje se skuplja, sabire, nagomilava raste volumen i masa. Na kosmičkom planu se, rekosmo, ta nabijena masa još i razgori i urodi svijetlom (zvjezda). Sve to su i sredstva kojima se izražava i važnost – veličina, težina, svijetlo. U ovoj rečenici npr. svaka naredna riječ dobija na važnosti. I u ovoj rečenici isto tako. U prvoj se to odigrava prirastom veličine, druga uz pomoć kontrasta sugerira prirast gustoće (prezenca i masa implicite). U uslovima svjetle pozadine i crno-bjelim relacijama boja crno ima najvišu chroma vrijednost, najzasićenija je = najgušća. Ako se pak među značenjima riječi sa crnim slovima neka ističe važnošću, onda, ako izuzmemo kurziv i podcrtanost, i ako nam je dana mogućnost naglašavanja van monokromatičnih relacija, obično pribjegavamo farbi crveno. Crveno je najintenzivnija, “svijetleća”, najizazovnija, najisturenija, signalna farba kojom se označava opasnost, strši među drugim farbama i tjera ih u pozadinu (zbog čega je stop-signal na semaforu crven, kao što su saobraćajni znaci opasnosti i zabrana crvene boje). Ako nam ni crveno nije dovoljno efektivno u posredovanju važnosti onda se pod određenim okolnostima pribjegava izražajnim kvalitetama svijetla.

Svijetlo

Sve ono nabijeno vrijednošću je takoreći “pozlaćeno”, svijetli “unutarnjem oku”. Već samo jedna stvar puna pijeteta ili povijesti koja nas dira ili nas se intimno tiče, jedan fetiš pun magije ili erotike, jedna devocionalija ili relikvija kao dio ranijeg osobnog posjeda jednog stara, svetca, jedne mitske ili povjesne osobe imaju u našem iskonskom (infantilnom) osjećaju jednu imaginiranu koronu, neku vrstu projiciranog uobraženog svijetla. Isto tako i jedno originalno umjetničko djelo među njegovim falsifikatima, kao nešto stvarnije u odnosu na duplikate, sa većim intentzitetom bivstva. Također, samo znanje o izuzetnoj važnosti jednog čovjeka, pridaje mu u našem primitivnom doživljaju izvjesnu zračeću gloriju i u to se možemo osvjedočiti bezbrojnim primjerima iz povijesti vizualne umjetnosti gdje se po značaju istaknuta bića prikazuju svjetlosnom koronom ili nimbusom. Najprije sunčana božanstva, zatim nebeska bića, svetci, heroji, vladari i ostala mitologizirana bića. Nimbus izražava svjetlosni izvor, kroz njega su nosioci vrijednosti stilizirani kao emitirajući. Objekti koji isijavaju svjetlo se uobičajeno apstrahiraju sa radialnim linijama koje predstavljaju stilizirane svjetlosne zrake. Radialnost samo svojom geštalt-konfiguracijom daje objektu na značaju, upadljivosti, atraktivnosti, izdvaja ga u prostoru, čak i kad se sastoji od nevidljivih linija perspektive kao u davinčijevoj L’Ultima Cena. Nastaje jedan usmjeravajući utisak, linije uperene prema središtu zračećeg objekta imaju jedan „poslanički“ karakter, zavode oko, prave od objekta optičko središte, nalik atraktivnošću svijetla. Radijalno-simetrično postavljene latice cvjeta, zajedno sa upadljivim farbama i mirisima, imaju funkciju privlačenja insekata-zaprašivača. Putem ovog “auratskog” oblika biljka demonstrira intenzitet svoje prezence i pribavlja si životodavnu atraktivnost skrećući pažnju pravcom svojih latica na središnji, plodonosni dio cvjeta. Tako bi jedna cvjetna livada bila nešto kao velesajam taštine, sa samoreprezentirajućim „svjetlom“ svojih karpela. Suncokret bi bio najraskošniji primjer ove zvijezdane mimeze, utoliko fascinantnije što ovaj u toku njegova rasta idolopoklonički prati Sunce. Po nekim njemačkim dijalektima se plamen zove cvijetom vatre, kad suklja iz prozora ima svoje vijence, latice i cvijetne navoje. Cvijet je za pjesničku imaginaciju plamen koji stremi postati svijetlo – veli Bachalard. „Dalije su sačuvale žar Sunca“ reče Jean Bourdeillette. Prostor oko tronova i oltara je također često dekoriran sa radijalnim linijama koje sugeriraju karizmatičnost nekih svetih zona ili objekata (kao u primjeru dolje – sveti duh). Zubčasta kraljevska kruna i aristokratske kragne su također simulacija svjetlosnog izvora. Osim što ove zrake predstavljaju nimbus važnosti nekog objekta, one ga i na jednom suptilnom nivou prostorno predimenzioniraju. Fenomoneloško predimenzioniranje svjetlećeg su i zaslijepljujući efekti svjetlosnih zraka, glow-a, lens flaira i sl. koji dižu efekt atrakcije.

Rekosmo da se za diverzne opise koriste metafore fenomenoloških esenci agregatnih stanja. Kod metaforičnog opisa intenziteta bivstva se za nestati ili pretvoriti se u ništa koristi izraz „odmaglio“, „ispario“ ili „pretvorio se u vazduh“ (bio tu, više nije). Metafora Sapunica, Bubble, Luftblase se koristi za nešto što u sebi ne sadrži ništa, pa tako stock market bubble označava vrijednost produkta ili vrijednosnog papira bez osnove. Kad si „nitko i ništa“ si „prašina“ i kako te iz odsustva važnosti nitko ne želi u svom društvu, kaže ti se „prašina!“ ili „zapraši!“. A kad stvarno „otprašiš“ tj. nepovratno nestaneš, onda „mir prahu njegovu!“. S druge strane što si više „netko i nešto„, u oku štovatelja se, kao što rekoh, na tebe više vata neka vrsta aure – zbog čega se pribjegava svjetlosnim metaforama. Svjetlosne metafore svih jezika se po pravilu odnose na značaj, važnost, prezencu, slavu ili posebno ostvarenje – vrlo slično metaforama veličine. Već sam spomenuo metaforična oslovljavanja ljudi od vrhunske vrijednosti kao “Illustrous Highness” (lat. rom illustrare=osvijetliti, iluminirati), “Erlaucht” (forma Part. Pret. od erliuhten=prosvijetliti), Ваша Светлость. Upadljiv je i izraz “zvijezda” ili “star” (pop-star, “zvezde granda”, star fizike, nogometni star, zvjezda ove večeri itd.); zatim izrazi kao “sjajan” ili “brilijantan”; engleske “illustrious” od latinske riječi ilustrare=osvjetliti, iluminirati se prevodi kao slavan; “splendor” ili “resplendet” od latinske riječi splendor=sjajeći, zračeći, svijetleći se prevodi kao veličanstven; engleske riječi “glorious” ili njemačke “glorreich” također znače slavan, veličanstven, i koristi se kao oznaka za sakralne fenomene. Gloria ili gloriola je i nimbus, svijetleća aura, halo efekt. Za izraz Glamour se može slutiti da označava sjaj, ali ne i da je izraz luksuz svijetlosnog porijekla, od latinske riječi lux=svijetlo. Negdje sam našao i da njemački izraz za čast=ehre svojom etimološkom history dopire i do sjaja metala. Valja primjetiti da se svijetlosne metafore često prevode sa izrazom veli-čanstven.

Veličina

Rekosmo da je jedna od metafora vrijednosti veliko. Metafora volumena veličina – i uz to njeni derivati kao veličanstvenost, velikodušnost, grandioznost, kolosalnost, majesty, greatness, grandeur, magnificence (magnus=velik) itd. – se koristi često, i različito, ali uvijek obilježava nešto vrijedno, važno, značajno: brojčano ili količinski gdje je veliko ono što sadrži puno i mālo ono što sadrži malo (“veličina trupe”); jako (“velika žega”, “velika buka”); slavno (veliki pisac, veliko ime, veliko djelo); važno/utjecajno (velika stvar, veliki projekt, “skupio je sve državne veličine”). Govori se o “velikim” ili ”kolosalnim” događajima (npr. bitkama), o “veličini” momenta, doba, o “grandioznim” prizorima, “velikim” djelima (opus magnum), rječima, gestama, i naravno o ljudskim “veličinama” ili “velikanima” (Aleksandar Veliki, vaše majestetstvo, veličina Shakespearea, aleja velikana). Ono što je značajno ili što na ljude ostavlja utisak/senzaciju se podebljava i povećava pa tako boulevard štampa senzacionalne sadržaje predimenzionira velikim slovima ili fotkama. Reprezentativne građevine države ili crkve su monumentalne, kod onih u kojima je moć zbijena na jednom mjestu gigantomanijačke: Mussolinijeva radna soba je bila 240 qm i dva sprata visoka, Hitlerova je po Speerovim nacrtima trebala biti velika 900 qm i do nje bi se stizalo preko galerije duge pola kilometra itd., sa dinstiktivnim efektom uvećanja domaćina i umanjenja gosta, ili buđenja svijesti o moći jednog i nemoći drugog.

Predškolska djeca po pravilu crtaju ljude u proporcijama važnosti na način da je veće=važnije i manje=nevažnije, ali i pobožna umjetnost – babilonaca, starih egipćana, romanička, gotička, bizantinska itd. – se ciljano koristila infantilnom perspective signifiante (perspektiva važnosti), po kojoj veće nije bilo ono bliže oku nego bliže Bogu. Tako je npr. Madona na srednjovijekovnim slikama veća od svetaca i evanđelista, koji su opet veći od mecena ili narudžbodavaca koji su se običavali hagiografski ovjekovječiti na periferiji slike. Illum oportet crescere – me autem minui, u prevodu „On treba da raste, a ja smanjujem“ (Iv 3,30) veli Ivan Krstitelj o relaciji sebe i Krista. Ikone potpuno flat da profana, centralna perspektiva nebi zbunjivala simbolični, sakralni svijet ilustriranog novog testamenta, zbog čega usput svi protagnosti imaju nimbuse (photostephanos) kao svijetlosna bića s onog svjeta koja ne primaju ni produciraju sjenu. I životinje se koriste tim jezikom, kad se prave važne predimenzioniraju se (kostriješenje i sl.), kao i ljudi koji po svaku cijenu žele izazvati respekt, oni su onda “napuhani”, idu okolo “ispršeni” i dignute brade, te se još i u prsa busaju.

Kad su u pitanju ljudi, istaknuti ljudi u funkciji (veleposlanik), ili od društvenog ranga (majestet), znanja (“magistar”, magi=više, kao što je mini=manje ministar), umjeća (“velemajstor” – majstor=magistar=više) ili moći (major=veliko), ali i volje i morala se označavaju metaforom veličine. Uz sve to često ide i reputacija, općeprihvaćenost važnosti, širok javni odjek, zvučno ime, čuvenost ili znamenitost (“grande dame” ili “grandseigneur”), do te mjere da i slava ili popularnost sama po sebi evocira predikat veličina (grandes tenores), slično kao i kod svjetlosnih metafora. Ali veličina ne mora biti samo žig stečene reputacije, nego se može i neposredno demonstrirati karakterom ili unutrašnjim vrijednostima, npr. u situacijama kad se netko ne dopušta iziritirati malim ili niskim (“tu je pokazao veličinu”), neda se voditi malenkostima, sitnicama ili kad se demonstrira samoovladanost, stabilnost u metežu ili kad se sve izvodi u “velikim potezima”, previđaju se sitnice (na njemačkom grosszügig = “einen zug ins Grosze hat”, ili “grossen stil hat”), ne stoji se u kauzalnosti bez-vrijednog; pa sve do “plemenitog”, požrtvovnog, nesebičnog čovjeka, velikog srca ili duše, na njemačkom Grossherzigkeit (gross=veliko + herz=srce), ili na engleskom magnanimous (iz magnus=velik + animus=duša). Velika duša – velikodušnost – je onda i široka – širokogrudnost – jer osebujan volumen grudi kao sugerira da je u njima veliko srce koje onda ima dovoljno komfora i za druge, makar i sebi postalo tijesno. Veličina je onda i kad se prinese neka velika žrtva sa ponosnom samorazumljivošću, pa makar to bio i život sam. “Unutrašnja veličina se pokazuje tek u opasnosti” reče netko, pa se onda herojima nakon herojskog akta od nacionalne važnosti, posthumno grade predimenzionirani spomenici. Izraz veličina dopire i do mudrosti: čovjek skučen momentom često budali, počini grešku ili glupost u koje pokajnički uvid stekne tek sa jedne voluminoznije perspektive. Ovaj komfor perspektive nastaje vremenom, sazrijevanjem ili životnim iskustvom, neki ga imaju već otpočetka ugrađenog, pa im u tom trajnom de luxe polju nikad ništa nije preblizu i ne dira ih u toj prostranosti, sve rade staloženo i dostojanstveno. Immanuel Kant je sa njegovom etičkom maksimom “postani općost” („werde Allgemein”) tražio od čovjeka da apstrahira od momenta i osobnosti i „predimenzionira“ se do statusa “uzvišenosti”.

Visina

Sa “uzvišenošću” stižemo do još jedne, veličini vrlo bliske, vrijednosne metaforične relacije, naime ona visine. Izraz veliko često pogađa rezonancu osjećaja visoko i obrnuto. Ova dva atributa se i doslovno skoro uvijek javljaju zajedno – veliko mora biti i visoko (veliko stablo), visoko ne mora biti veliko (kad kažemo “povisiti” odnosno “izdužiti u visinu” obično ne podrazumijevamo rast volumena) ali dovoljno često jest da je asocijativno usko vezano. Na njemačkom jeziku je mjera za visinu čovjeka veličina – “die Körpergröße”. Major znači veliko i visok je čin. Veliki momenti su i uzvišeni momenti. “Vaše Veličanstvo” je i “Vaše Visočanstvo”. Kad je Willy Brandt u Varšavi “pao na koljena” (“Kniefall von Warschau”) pred spomenikom žrtava varšavškog getoa, ta se pokajnička gesta po medijima slavila kao “velika gesta”, ali tu gestu je iskazao vertikalno, naime demonstrativno se po-nizio.

Metafore vertikalnosti – gore i dolje, visoko i nisko, top i bottom, itd. – se općenito koriste u smislu dobro i loše. Dobro je gore i loše je dolje, pa je pozitivna tendenca stremljenje na gore, negativna na dolje, kao npr. u izrazima “krenulo (mi) nizbrdo”, “u top formi” itd. Osim toga, isto kao kod metafora volumena gdje veliko znači puno i mālo malo, tako gore znači puno i dolje malo, kao npr. kod fraza “broj prodanih egzemplara konstantno raste”, “broj grešaka je na najnižem nivou”, “povišica (plate)” itd. Ali ono što je ovdje od odlučujuće važnosti je da je gore vrlina, kao u primjerima “ima visoke standarde”, “podmuklost”, “ispod časti”, “ponor pokvarenosti”, “dno dna”, i naravno društveni status i moć, kao u primjerima “nad-moćnost” i “pod-činjenost”, “na vrhuncu moći”, “visokog ranga”, i opet “dno dna” itd. i uz to i pravne i upravne institucije kao npr. u kafkinoj rečenici “Tamo gore je uprava, sa njenom nerazmrsivom veličinom”. Ali može ili mora se ići i level iznad: kako je sve od značaja gore, sveto je onda najviše gore, bogovi su na Olimpu (2.918 m) ili nebesima, sveti duh je golub koji sleće s visina, pobožni čovjek se pri molitvi izbeči na gore ili se baca na pod, po-niž-avanjem podcrtava veličinu Boga (sa iznimkom židovske predkabalističke mistike – Merkabah – gdje se silazilo do božijeg trona). Allah za muslimana nikad nije zadovoljavajuće akbar=velik, pa kad mu se obraća pada na pod da ne ispadne da se mjeri sa njim, kad bi mogao samnjio bi se na točku kojom završava ova rečenica. I mladi inicijati u crkvenu hijerarhiju pred biskupom poliježu cijelim tjelom na hladni kameni pod kao znak pod-vrgavanja. U profanim okvirima također: pred vlastodršcima se u svim kulturama cermonijalno klanja ili pada na pod, ili se „skida kapa“. Po svemu sudeći je sve to kulturno iskristalizirana praksa životinjskog carsta (u nama), gdje se uveliko prakticiraju geste po-niz-nosti i nad-moći, samo što se u tom carstvu ne fantazira u nebesa projicirani alfa-mužjak. Životinjskim carstvom se čovjek može poslužiti i za samouzdizanje, jedna od insignija moći vladara je konj, pa je tako npr. patuljasti poluinvalid Willhelm II često viđan na konju, jer je visina (i veličina) konja doprinosila transcendiranju njegovih tjelesnih i karakternih nedostataka. Galski poglavica asterixova plemena – Majestix – je po staleškim normama demonstrativno nošen na štitu, da bi se isticao njegov viši plemenski rang, kojeg mu usput njegova prostodušna supruga redovno spori jer svog muža vidi samo u domaćinskim okvirima, a ne kao tamo neku plemensku ekscelenciju. Za isticanje značaja se koriste tronovi ili pijedestali, koji u sportu služe za visinsko rangiranje najboljih pri dodjeli medalja. U srednjem vijeku su se patricijske familije nadmetale sa visinom njihovih erigiranih torre di genere, koje su služile kao statusni simboli. Što je familija bila društveno uglednija/bogatija to im je kula bila viša. Između 12. i 13. stoljeća je u Bolonji prema predaji bilo oko 180 takvih kula.

Bolonja 12. i 13. stoljeća

Dostojanstvo

Čovjek se generalno postavlja u vertikalne relacije sa stvarima, situacijama, ljudima, pozicioniran je iznad ili ispod njih, ili su ovi iznad ili ispod njega kao u primjerima “sam iznad toga”, “je ispod mene”, “ispod mog nivoa”; ili još preciznije, “ispod časti”, “ispod dostojanstva”, “dostojanstvo pogaženo nogama”. Čast i dostojanstvo su kako vidimo mjerila visinske pozicioniranosti čovjeka, oboje predstavljaju limit na dolje i no limit na gore. Poza časnog i dostojanstvenog čovjeka je ista. Koriste se često u istom smislu, oboje se mogu povrijediti, izgubiti, ukaljati; čovjek se na njemačkom može počastvovati sinonimski – “ehren” (Ehre=čast) i “würdigen” (Würde=dostojanstvo). Ustanici u gorepomenutom varšavskom getou su se 1943 “digli” ili “ustali”, u smislu, kad već ne mogu živjeti dostojanstveno onda bar umrijeti dostojanstveno, uspravno, boriti se do kraja kao čovjek, i ne biti “pokorna ovca predodređena klanju” – to je onda imenovano kao “umrijeti časno” ili “u časti”. Ali ova dva pojma se mogu koristiti i kao suprotnosti, što je forsirao filozofski pojmovni puritanizam 18. stoljeća (Kant, Schiller i sl.): čast kao samovrednovanje po vanjskim i dostojanstvo po unutarnjim mjerilima (iako su danas oboje subsumirani pod izraz čast, kad se govori o vanjskoj i unutarnjoj časti). Čast dakle može biti oduzeta neovisno o osobnom držanju ili postupanju, dok dostojanstvo ne može osim ako dotični drugačije ne odluči. Čast je onda u odnosu na dostojanstvo nešto vanjsko, varljivo, stvar pukog odjeka, u stvari taština, lažno samopoštovanje, dok je dostojanstvo istinsko samopoštovanje. Isus je npr. načinom na koji je ubijen po mjerilima ondašnjeg društva bio maksimalno obeščašćen (i njegovi sljedbenici su ga navodno u početku zvali “beščasni”), ali je urod bio maksimalno dostojanstvo. U svakom vertikalno konstituiranom društvu je čast od centralnog značaja, o čemu svjedoči činjenica da je dvoboj tek nakon pada staleških društava nestao sa scene. U vertikalnim društvima je jedan visoki dužnosnik automatski “ehrwürdig” (=dostojan časti) bez obzira kakvi su mu moral i zasluge. Častohlepan čovjek se pomno brine o svojoj reputaciji, napreže se oko vanjskih svjedočanstava društvenog značaja, statusnih simbola, priznanja, počasti, ordenja, medalja i sl. U višim staležima 18. i 19. stoljeća je čast bila jedno od najviših dobara, “simbolični kapital” koji se brižno štiti od blamaže, danas, u izniveliranim društvima, se forsira u najnižim slojevima, kod gangstera i omladinskih bandi koje se bore za moć i respekt. Oduzeta čast se mogla povratiti, često krvlju, a ako nije, onda opet krvlju ako važi “što je je život bez časti”, ‘oće reć, bez reputacije. Dostojanstvo je suprotno tomu njega samopoštovanja, ne ugled za društvo nego za sebe, pred sobom, pa i onda kad vodi u tragiku, ili tek onda kad vodi u tragiku, jer ovim je i najopipljivije demonstrirano. Za Schopenhauera je dostojanstvo ataraksija, opušteno podnošenje patnje. Za Schiller-a se međutim pokazuje u aktu trijumfa slobodne volje nad prisilama prirode, kad joj se parira samopostavljenim zakonima, ne dopuštamo prirodi da nas “unizi” u kreaturu. Dostojanstvo je nesumnjivo izraz koji je usko vezan uz vertikalu i visinu. Štoviše, može se reći da je samo druga riječ za uzvišenost, uspravnost, vertikalnost. Pretjerano samopoštovanje ili forsirano dostojanstvo iz taštine se na engleskom zove haughtiness ili na njemačkom hochmut – riječi haught i hoch znače visoko. Takvo dostojanstvo se onda može ospoljavati i kao jedna nategnuta, rigidna uspravnost kao u karikaturama viktorijanskog gentlemana ili seigneur-a. Ako ćemo po Bachelardu, u dubini naše imaginacije svaka nas vertikalna forma s njenim “vektorom” nosi u visine, u pravcu carstva vrijednosti i udaljava od svakodnevnog, nižeg, horizontalnog života. U to se svatko može osvjedočiti pred jednim jablanom. Za Schillera je dostojanstvo izraz “uzvišenog držanja”. Na hrvatskom do-stajati po svojoj prilici znači biti do-rastao, što je opet mjera visine. Na njemačkom su hoheitsvoll (hoh=visoko) i würdevoll (Würde=dostojanstvo) sinonimi, erhaben=uzvišen je istog značenja kao i würdevoll=dostojanstven. Njemačka fraza kojom se opisuje dostojanstven čovjek je “mit gehobenen haupt” = uzdignute glave, što je jasno s obzirom na tjelesno držanje samopoštovanog čovjeka ili čovjeka od dostojanstva, koje je u tendenci prema gore stremeće, izduženo vertikalno, sa izvučenim vratom, brada i grudi su u prvom planu (podsmjehljivo: “dignutog nosa”), dok su oni sa manjkom samopoštovanja ili oni mučeni sumnjom u sebe pogrbljeni i skvrčeni. I okomitost tjela i lubanje homo sapiensa naspram beštije evocira njegovo dostojanstvo. Kad se baci oko na njegovu anatomsku genezu reklo bi se da je hominizacija ciljala na uspravnost, pa bi čovjek bio nešto kao magnum opus evolucije i uspravnost simbol čovjekolikosti. I sa aspekta duhovne geneze je humanoid ostvaren kad je stekao svojstvo duha i time postao autonomno, u prevodu Kanta, dostojanstveno biće. Čovjek je takoreći svojom vertikalom uperen i otvoren na gore, programiran za uzdignuće. “Pokret duha je poput vatre, izvodi se uzdignućem” – reče Saint-Martin. Bachelard veli “Plamen je nastanjena vertikalnost”. Plamen je i simbol dostojanstva. Borbena volja plamena za vertikalom je ono što evocira dostojanstvo i pridodaje ga njegovoj simoličnoj riznici. Plamen voštanice se nakon svake smetnje ponovno uspravi, što je dašak žustriji to se ovaj dramatičnije opire pozi pokorenosti, i u njoj ne izdrži dugo, radije ukida svoju egzistenciju. Osim moralne je plamen pun i religiozne simbolike. Po mitološkom narativu je nebeskog porijekla (Pometej) i zaista, kao da svojim držanjem i stremljenjem odaje ovo porijeklo, pored imaterijalnosti i svjetlosnog imbusa, i skromnog i usamljenog mira – ako se radi o plamenu voštanice.

Da sad unesem malo reda u semantičku višeznačnost pojma “dostojanstvo” tj. da se okoristim onima koji su to već uradili. Općenito važi da ovaj pojam ima tzv. “inherentni“ i “kontigentni“ smisao. Inherentni smisao nije bitan za ovu svrhu, to je onaj zagarantirani u preambulama deklaracije ljudskih prava („inherent dignity of all members of the human family“) ili prvim članovima diverznih ustava – svakom čovjeku bez izuzetka suštinski svojstven, u istoj mjeri, u svako doba, ne može biti stečeno ili izgubljeno, oslabljeno ili pojačano, ne ovisi o izgledu i ugledu, o htjeti i moći, o porijeklu, o okolnostima, utisnuto je u čovjeka rođenjem kao žig u vola, pa se ovaj može se valjati u kaljuži koliko hoće, žig će ostati. Ono što je za ovu svrhu bitno je tzv. kontigentni smisao, koji nije egalitaran nego se odnosi na vertikalne relacije. Kontigentno dostojanstvo nije bezuslovno, nestalno je i nejuednačeno raspodijeljeno, može se steći i izgubiti, rasti i opadati, ne da ga nema svatko nego malo tko, zbog čega je i visoko duhovno dobro kojem se stremi. Ali i ovaj kontigentni smisao nije iz jednog komada nego se koristi na različite načine, naime “socijalno“, “ekspresivno“ i “estetski“. Socijalno dostojanstvo se odnosi na ono visoko pozicionirano, više zvaničnike ili one na visokoj poziciji u socijalnoj hijerarhiji, pa se govori o dostojanstvu monarha, sudca, kardinala, dekana, gradonačelnika, diverznih dostojanstvenika, viših državnih službenika i posjednika uzvišenih službi – znači uloga konstruirana samo posjedom jedne officium koja diže reputaciju jedne persone. Na njemačkom postoji fraza “Amt und Wuerde” (služba i dostojanstvo) koja ukazuje na usku asocijativnu vezanost ovo dvoje. Dostojanstvo je ekspresivno ili kad se neka osoba drži “uzdignuto” ili “uzvišeno”, neda se povući “odozdo” u smislu opire se afektivnim impulsima (“optuženi se pred sudom dostojanstveno ponio”, poraz ili patnju “nosi sa dostojanstvom”) ili kad poštovanje prema sebi preferira u odnosu na ugodu, korist i interes, nije “beskičmenjak”=ne savija se, odbija se ponašati nisko, ponizno, poltronski, ovisnički, ustaje ili se digne protiv ugnjetača bez obzira na račun koji slijedi. Dostojanstvo je estetsko otprilike u situaciji kad sa divljenjem i strahopoštovanjem blenemo u neki uzvišeni fenomen. Ovdje je obuhvaćeno sve monumentalno, kolosalno, grandiozno, ono što počiva u sebi. Odnosi se i na ljude, i na floru i faunu, i isto tako artefakte – slonovi, mamutska stabla (sekvoje), brda, katedrale, zgrade skupštine, patetično-majestetične simfonije. Sudeći po njemačkim izrazima Würdeschein ili Würdestrahl (sijanje ili zračenje dostojanstva) dostojanstvo može posredovati i utisak svijetla.

Nastavlja se